Što nam od rock-koncerata donosi jesen, pitanje je koje si je vjerojatno postavilo mnogo ljudi nakon povratka s godišnjih odmora. Vratili se s godišnjih ili ne, živjeli u Zagrebu ili negdje drugdje, nakon što je proljeće proteklo najprije u samoizolaciji, potom i u kulturnoj izolaciji, a ljeto s tek ponekim (domaćim) koncertom – u što, dakako, ne računamo inkriminirana okupljanja po noćnim klubovima opće prakse – sad su već svi pomalo željni neke svirke.
Obično je jesenska sezona bila udarna, i organizatorima i promotorima i izvođačima, ali skorašnje jeseni to očito neće biti slučaj. Dapače, povećanjem broja koronapozitivnih i dolaskom hladnijeg vremena s češćim virozama općeg tipa smanjuju se i mogućnosti za veća okupljanja u zatvorenim prostorima, klubovima, koji ionako zjape prazni već mjesecima. Neka najavljena inozemna gostovanja za proljeće iduće godine pokazuju da su i organizatori shvatili u kojem grmu leži zec i s čime i kime imaju posla pa se nisu ni dogovarali bilo kakvi jesenski nastupi stranaca, s jasnom činjenicom da je i europski i svjetski koncertni biznis trenutačno na nuli. No to ne znači da se ne bi moglo raditi domaće koncerte pa da se nakon one naširoko reklamirane akcije "Kupujmo hrvatsko" ovaj put zadovolje i domaći glazbenici i organizatori.
No čak i ta mogućnost, izgleda, pada u vodu, iako bi u izostanku bilo kakvih svirki publika vjerojatno i u većem broju pohrlila na domaće nastupe u Tvornicu, Vintage, Lisinski i ostale prostore, kad bi ih bilo. Ne prostora, mada i oni zjape prazni kao da ih i nema, nego rock i pop-koncerata. Zašto ih nema, a vjerojatno ih neće ni biti ni uz poštovanje epidemioloških mjera, govori nam situacija koju gledamo posljednjih mjeseci i tjedana, u slučajevima onoga čega je moglo biti, i okupljanja koja se održavaju i dalje. Zapravo je Krizni stožer nejednakim tretmanom okupljanja sam otvorio prostor za nezadovoljstvo, pri čemu najviše zapanjuje da su najpotpunije mjere zaštite pri okupljanjima nametnute upravo scenskim profesionalcima iz izvedbenih umjetnosti, poput glazbenika, kazalištaraca i sličnih. Jer, kako se jedna kolegica jednostavno zapitala prošli tjedan u povodu Festivala slobode u Zagrebu, na stranu tko u što vjeruje ili ne vjeruje, ali kako objasniti da se na Festivalu slobode na Trgu može okupiti 3000 ljudi bez poštovanja mjera, dok je, s druge strane, nemoguće organizirati rock-koncert ili festival s 3000 ljudi uz poštovanje mjera? Ili, kako to da je unatoč višemjesečnim iskustvima sa svadbama i turnirima još prošli vikend u Bjelovaru bilo moguće održati svadbu s koje je zabilježeno nekoliko desetaka pozitivnih, a oko 280 ljudi završilo u samoizolaciji? Ili, jer uvijek ima neko "ili", bilo je moguće održati teniski turnir s publikom u Zadru, ali bilo je nemoguće održati sličan koncert za toliki broj ljudi, pa i uz poštovanje epidemioloških mjera, zbog čega je brojka od 500 okupljenih na nastupima Majki i Massima - jedinih koji su održali serije koncerata po obali - bila maksimum, i to u prostorima na otvorenom koji inače primaju više tisuća ljudi. Kako drukčije objasniti da se za seriju TV koncerata "Sunčana strana Prisavlja", održavanih na velikom travnjaku iza HRT-a, unutra smjelo "pustiti" samo dvjestotinjak ljudi, s prijavljenim osobnim podacima dakako, iako bi se na tom prostoru moglo okupiti puno više ljudi i pritom poštovati sve epidemiološke mjere?
Otvorena garaža Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu postala je prostor u kojem se krajem ljeta pokušala iskoristiti prilika za barem neke nastupe, zadnji su Nipplepeople s Idom Prester i Goran Bare i Majke, i to će po svemu sudeći biti sve do idućeg proljeća. Možda bi se koncerti trebali zvati "prosvjedima". Sudeći po Festivalu slobode, prosvjedovati se smije, a svirati se baš i ne smije, barem ne pod istim uvjetima.
Ne znam ko je zadužen za blokadu komentara, ali kad se vrijedja Cetinskog i ostale sudionike festivala slobode to je ok, ali kada se napiše nešto protiv satanističko globalističkih ljigavaca to se briše...