Crvena jabuka slavi 40. rođendan i na velikoj je slavljeničkoj turneji. Prva je hrvatska postaja Osijek, s kojim legendarni bend i Dražena Žerića Žeru vežu spone koje datiraju u same njihove početke.
U velikoj slavljeničkoj turneji stižete u Osijek, odakle startate hrvatsku koncertnu dionicu, i to baš na Valentinovo. Zvuči kao savršen spoj.
Pa zvuči, i da se ne bavim ovim čime se ja bavim, rekao bih da je savršen spoj - Slavonija, Osijek, Jabuka i ljubav. Mislim da je to nepogrešivo.
Je li istina da je baš u Osijeku osnovan fan klub Crvene jabuke kada je bend tek zakoračio pod svjetla reflektora?
Jest, nisam tada ni znao da postoje fan klubovi, njih pet-šest ga je pokrenulo, bio je to prvi klub u bivšoj državi, iz Osijeka, i ja im se zahvaljujem. Većina njih i dan danas dolazi na koncerte.
Je li ta povezanost Osječana s bendom utjecala na to da valentinovovskli koncert bude upravo u Osijeku?
Može biti da je i to, ali kad su mi ponudili Osijek za Valentinovo, nije trebalo puno razmišljati, tako da je to prirodan izbor, k'o prst i nokat.
Kad smo kod Valentinova, jesu li upravo emocije ono što vaše pjesme čini bezvremenskim i povezuje tolike generacije?
Mislim da samo emocije čine pjesme bezvremenskima. Sve drugo što je u pjesmama, čini da pjesme traju dva-tri tjedna ili pet mjeseci. To je moje mišljenje, a sad neka me netko demantira. Čovjek uči dok je živ, ja uvijek volim čuti i drugo mišljenje pa da izvagam tko je u pravu.
Valentinovski koncerti nekad nisu bili toliko popularni, a danas se u svim dvoranama pjeva na Dan zaljubljenih. Je li istina da je baš Crvena jabuka bila prva ili među prvima koja je započela taj svojevrsni trend, još 1996.?
Prvi u Hrvatskoj i na Balkanu. Tada nitko nije svirao. To je primijetio Dado Tutić, pokojni, brat Zrinka Tutića. Nisam ja to ni povezivao, da budem iskren. Sad smo došli u doba medvjedića, srca, cvjetova, što je idealan spoj bio s Jabukom, takve su i pjesme. Da sada planiram pjevati na Valentinovo za 45 godina karijere, ne znam hoću li uspjeti dobiti termin. Malo mi je to previše, ima likova koji jesu za Valentinovo, a Boga mi, ima i onih što više plaše s plakata i nisu za Valentinovo.
Na popisu slavljeničke turneje ukupno je 40 gradova, a tempo se čini udarnički. Koliko je to uopće zemalja? Čini se kao da je dosta kilometara pred vama.
Četrdeset je godina i četrdeset koncerata, mada će ih sigurno biti više, jer ne možeš izdvojiti Osijek i ne otići u neki drugi grad u Slavoniji, kao što je Slavonski Brod. Pravim 100.000 kilometara godišnje, neće ovo biti više, ali bit će malo teži tempo jer treba vremena za pripremu velikih koncerata. No, potrudit ćemo se da sve bude na vrhunskom nivou , a kad završi koncert, ljudi izađu sretni i još više zaljubljeni, recimo govorim za Osijek, da padnu i zaruke, da nam se djeca rađaju, da nam bude lijepo i vladaju lijepe emocije u zraku, bar tih par dana oko Valentinova, kao što je bilo nedavno oko svjetskog rukometnog prvenstva.
Sjećate li se prvog koncerta? Gdje je bio, kada?
Mislio sam da ćete me pitati sjećam li se prvog poljupca. Prvi koncert nas kao Jabuke? Čekaj, čekaj, sjeti se. Dobro pitanje. Da, prvi naš nastup bio je u Domu mladih Skenderija, išla je štafeta mladosti, tad nas je Čičak gurao da sviramo kao klinci. I poslije smo trebali nastupati u Slavoniji pa je padala černobilska kiša i sve je otkazano zbog te kiše koja je padala kao da smo u Indiji u periodu monsuna. Tako da su nam počeci isto vezani za Slavoniju. Znate otkad se ja borim za Koridor 5C? Da se napravi Slavonika i probije dolje do Sarajeva, ja sam preteča toga da se sve fino poveže, pa Ploče, Pelješac, da se svugdje začas dođe. Šalim se. Ali polako, ide to...
Sad kad okrenete četrdeset godina unatrag, koje vam je razdoblje bilo najteže? Jesu li to turbulentne devedesete ili možda početak karijere?
Najteže mi je bilo kada se na početku tražilo da pravim budalu od sebe, srećom, nisam to dao. Recimo, da idemo u balon na Trgu bana Jelačića 1986. godine, rekao sam da to ne dolazi u obzir. Pa sam odbio spot, sado mazo spot, da mi gase cigarete, da sam u lancima, bičuju me... Ali tad si klinac, želiš biti obziran, a danas sam obziran samo prema stvarima koje su normalne i ne vrijeđaju ljudsku inteligenciju. Ako se pojavi bilo kakva glupost koja veze nema sa životom, vrlo hladno kažem "Ja te vidim, ali te ne čujem" ili "Nismo se shvatili".
Nema smisla pitati za recept kako opstati baš 40 godina na sceni, ali što je u prvom redu to što vas je zadržalo tolike godine?
Ne lažeš sam sebe kad se pogledaš u zrcalo, to je prvo. Trebaš imati nešto u sebi da izabereš pjesmu koja će možda postati hit, a što je hit, reći će publika, a ne netko drugi. Mladima treba omogućiti da vježbaju i sviraju, dati im instrumente, a ne da su na računalima, otvoriti prostore gdje se nekad sviralo... Meni je najžalije Kulušića u Zagrebu koji stoji, u suštini, zbog nekakve gluposti. Zagreb je nekad imao par klubova gdje sam dolazio još kao klinac iz Sarajeva, maznem automobil starome pa odem u Lapidarij, Saloon ili Kulušić, jer je bilo svirki, isto tako i u Maribor, putovalo se. Danas si osuđen da budeš luđak pa izađeš na YouTubeu i imaš tisuću klikova. Ne znam kako privući publiku s "normalnom" pjesmom, jako je to teško današnjim klincima, ali neka budu uporni, bit će sigurno, kad-tad. Sve se vraća na retro, od filmova i glazbe do odjeće. Nekada se radilo s dušom, a ako nam sve preuzme umjetna inteligencija, da nam šije odijela, pravi šešire, trendove, ručkove, pjesme, bit ćemo kao roboti i to će nam se razbiti o glavu. Ja ne želim biti robot. Čovjek ima emociju i sve što je oko nas jest emocija, i tuga i sreća, sad si ovakav, sad si onakav. I kako ćeš to oduzeti? Ili će biti smak svijeta pa ćemo biti roboti zauvijek.
Kada biste od cijelog opusa hitova izdvojili jednu pjesmu, koja Vam je najdraža?
Tugo nesrećo, to je moj favorit, zbog svih okolnosti u doba kada je nastala.
Postoji li neka pjesma u koju niste toliko vjerovali, a postala je i ostala hit?
Nismo ništa stavili na ploču iza čega ne stojim, ali te iznenadi, za neku pjesmu misliš da će biti hit, pa ne bude baš tako, i obrnuto. Recimo, kada sam došao s pjesmom "Jazz ba", prvo su me gledali kao budalu. Za mene se nikad ne zna kad se zezam, a kad sam ozbiljan, no nakon što sam mrtav ozbiljan rekao da ćemo ju snimiti, čuo sam iza sebe: "Ovaj je poludio". Trebala su nam onda dvojica veselih, ali prirodno veselih, ne da su komičari samo dok je tu kamera, nego da su komičari u svom životu, a takvi su Antimon i Enis Bešlagić. Prva je Bešlagićeva reakcija bila: "Joj, đe si ovo našao". A Antimon ne razumije. Fora je bila jer se Obama birao u Americi, a ja sam našao snimku kada Bush ide po Africi i svira bubnjeve, pa smo došli do dijela "Obama, Obama", i to sve prije izbora Obame. Ali smo zato vrlo brzo dobili vizu u američkoj ambasadi. Spot je bio cirkus, Antimon peče ćevape po Sarajevu, a Bešlagić je došao kao šlag, njemu ne treba ništa reći o humoru. Sjećam se, jedan nas je radijski voditelj pitao jesmo promijenili stil jer je u naslovu pjesme pisalo Jazz.
Svoj 19. po redu studijski album "Mirišu jabuke" objavili ste ljetos, ubrzo se izborio za svoj prostor u eteru, pripremate li već jubilarni, 20. album?
Sad smo fokusirani na koncerte, a obično moji počnu slati pjesme godinu dana ranije. Imamo možda već dvije, ali treba mi još deset, tako da trebaju proći sigurno dvije godine.
