Televizija, kazalište, film... Ecija Ojdanić niže uspjehe čega kod da se dotakne.
Ugurala nas je u raspored nakon premijere predstave "Miris lovine" njezina kazališta Moruzgva. Kritike su sjajne, interes publike velik, a Ecija se sad s olakšanjem može posvetiti snimanju novih nastavaka serije "Kud puklo da puklo" i svojoj djeci, Cviti (10) i Jakovu (5).
– Odlučila sam ove godine biti samo producent predstave i izaći iz tog glumačkog dijela jer to ne bi bilo pošteno ni prema predstavi, ni prema snimanju, ni prema mojoj djeci i mužu. Barbara Nola, Nataša Dangubić i Lada Bonacci divne su glumice i divne osobe i uspjele su kreirati divne likove – kaže nam Ecija kad su se malo slegli dojmovi. A koliko joj znači kazalište, tko joj je u poslu najveća podrška i kako se opušta nakon cjelodnevnog snimanja, otkriva nam u intervjuu.
Kako uspijevate "hendlati" sve te obveze?
Ne bih mogla da nemam tako dobrog muža (Robert Orhel, op.a.) koji me podržava i vjeruje u mene i vidi koliko mi znači Moruzgva kao prostor umjetničke slobode u kojem možeš projicirati svoj kazališni svijet i senzibilitet. Da nema njega, ne bih mogla tako lako žonglirati svim tim obvezama.
Humor iz Oštrovca poharao je svijet. U čemu je tajna?
Stvar je vrlo jednostavna, ali teška za napraviti. Odličan autorski tim zajedno s Novom TV odabrao je jako dobre glumce jer u tako bržoj formi snimanja samo izvrsni glumci koji su predani, motivirani, talentirani i odgovorni mogu polučiti visoki standard scena. Zaista, stvarno uživam na poslu s kolegama, a ponajviše fasciniraju energija i vitalitet mojih malo starijih kolega Milana Štrljića, Žarka Radića i Miodraga Krivokapića koji se u tim godina i s toliko iskustva jednako vesele poslu. To je divno, a i to što te uvijek tjeraju da budeš bolji. Bez obzira koliko si scena taj dan snimio.
Kakva je atmosfera na snimanju? Jako se puno smijemo. Toliko da nas moraju upozoravati. Postali smo kao obitelj. Šalim se da mi je Žarko Radić besplatni psiholog. Zna sve moje obiteljske, poslovne i private probleme.
Kakva je Barbara?
Toliko je suprotna meni da mi je ta suprotnost simpatična. Izuzetno je konzervativna i tradicionalna žena koja zbog nekih svojih uskih i čvrstih principa ispada i smiješna. Drago mi je što je ona zapravo prepuna energije i entuzijazma u nakani da ostvari svoje ciljeve i Oštrovac pretvori u prosperitetno umjetničko, razvijeno središte, toliko da mi je zapravo taj njezin entuzijazam smiješan. I nikad ne odustaje.
Barbara i selo nisu na istoj valnoj duljini. Jeste li i vi više gradska cura?
Rođena sam Drnišanka, iako sam brzo otišla u Split pa kasnije u Zagreb, i samim time mi je selo blisko. Mislim da mi je taj susret sa selom donio samo dobroga, a ne lošega. Mislim da ljudi na selu žive kvalitetno, mirnije. U seoskom načinu razmišljanja stvari su vrlo čvrste, ili jesi ili nisi. Crno-bijele su, što je nekad dobro. U "i i" opcijama ponekad se izgube osnovni moralni principi i dođe neki prostor u kojem je sve moguće, ali zapravo ništa nema cijenu.
Po čemu pamtite djetinjstvo?
Po bezbrižnosti, po tome da smo se sami igrali ispred kuće, da smo cijelo popodne bili skupa...
Razlikuje li se djetinjstvo vaše djece od vašeg?
Nažalost, razlikuje se, vrijeme se promijenilo. Ja sam išla u 1. razred sama u školu s ključićem oko vrata, a Split tada više nije bio mali grad. Mi smo Cvitu pustili tek u 3. razredu. Više se nitko ne igra ispred kuće. Ljudi koji puste djecu da se igraju ispred kuće su ljudi koji se ne brinu o svojoj djeci. Puno je manje slobode, puno je više kontrole, puno je više opreza.
Kojim biste vrijednostima voljeli naučiti djecu?
Htjela bih da budu pošteni, htjela bih da budu empatični, htjela bih da budu odgovorni a opet da pritom budu vrlo opušteni.
Nisu loše želje.
Vidjet ćemo je li to moguće ostvariti. (smijeh)
Vašu kćer Cvitu uskoro ćemo gledati u filmu Anka. Izjavili ste da će biti bolja glumica od vas.
To je moj tata uvijek govorio: Ako ne napravim od vas bolje ljude nego što sam ja, što sam onda napravio? Naravno da bih htjela da me djeca nadmaše u svemu. Onda je to i moj uspjeh. Naš posao ljudima izgleda jednostavno, kao njih našminkaju, obuku, oni se prešetavaju ispred kamere. No, nije tako. Ovo je izuzetno naporan posao, i fizički i psihički, i ona je za 10-godišnjakinju to prošla više nego predano i ozbiljno. Nijedanput nije zaplakala i rekla da više ne može i ne želi.
Što ste joj savjetovali?
Da sluša redatelja, da se između scena odmara kad god može, da je zapravo gluma reakcija na partnera i da samo reagira na ono što vidi, čuje i osjeća. Redatelj Dean Aćimović dovoljno je karizmatičan i motiviran da se pobrinuo za sve drugo.
Osjetite li grižnju savjest kao zaposlena majka?
Naravno. Ali, zapravo, sve manje i manje zato što znam koliko su meni moja djeca bitna i znam da svaki slobodni trenutak suprug i ja provodimo s djecom. Na Cviti već primjećujem da preko mene vidi primjer kako se nositi u životu s obvezama i sanjati svoje snove, na koji se način boriti za svoje mjesto pod suncem. Mislim da je to zapravo pozitivno.
Uskoro ćemo vas vidjeti kao fatalnu udovicu u filmu "Ministarstvo jubavi". Kad se vi osjećate kao fatalna žena?
Nikad nisam igrala na tu kartu. Fatalnost nije moj habitus. Vjerojatno sam bila fatalna nekome tijekom svog života, ali da se opisujem kao fatalna žena, pa baš i ne. Moja je Dunja u filmu fatalna glavnom junaku jer je zbog nje promijenio cijeli svoj život. Ali Dunja je neobična simpatična mlada udovica iz Dalmatinske zagore koja je udovica ostala slijedom nesretnih događaja, ali i stekla penziju, što znači ekonomsku neovisnost i samim tim imala je priliku živjeti neovisno i drukčije. A biti neovisan u toj sredini puno znači pa je Dunja drukčija od okoline i ostalih žena tamo. Bilo mi je zadovoljstvo tumačiti je, ali i odgovornost jer kad tumačiš lik koji je tebi toliko sličan, onda si misliš: sigurno ću zeznuti.
Znači, teže je glumiti likove koji su vam slični?
Da.
Kako se opuštate?
Ja sam zapravo hedonist. Volim prijatelje, volim se družiti, kuhati, ići u prirodu, vježbati, ići u saunu, biti sa svojom djecom, onako gubiti vrijeme bezveze.
Omiljeno jelo koje kuhate?
Ribu na sto načina. I sve vrste, muzgavaca, bijele plave, a od kolača jako volim raditi cheesecake.
Kako stojite s temom starenja?
Mislim da dosta dobro kotiram po pitanju starenja. Imam dobre dalmatinske gene, vježbam, a i ambasadorica sam poliklinike Bagatin gdje me paze i brinu se o meni i uživam u tretmanima.
Estetska kirurgija, da ili ne?
Tko voli, nek izvoli.
Hoćete li izaći na izbore?
Apsolutno mislim da je to obveza svake osobe koja ima građansko pravo da glasa. Stvarno me samo teška bolest ili putovanje može spriječiti da ne odem na izbore.
Da imate političku moć, što biste prvo napravili?
Najprije bih očistila administraciju, okupila bih ljude koji zaista misle ponajprije na dobrobit društva, a ne na svoju dobrobit i postavila bih ljude po kriteriju stručnosti, a ne podobnosti. I mislim da bi vrlo brzo to sve stalo na svoje mjesto.
Ne znam o kojim uspjesima govorite,osim ako lose odigrane uloge u losim domacim sapunicama smatrate uspjehom. A onaj dio s tim sto bi bilo da ona dodje na vlast e smislen bas kao da ste pitali Djuru Lozaca kaj bi on napravil da dodje na vlast.