Moj život je znao samo za dva pokretača: Ljubav i Umjetnost. I vrlo često bi Ljubav uništila Umjetnost, a onda bi zapovjednički poziv Umjetnosti dokrajčio Ljubav, jer između njih dvije nema sklada ni sporazuma. Postoji samo neprekidna bitka. Moj život propada tako između njih dvije – riječi su koje je Marija Sekelez na pozornici prvi put izgovorila davne 1979. u ulozi plesačice Isadore Duncan. One su obilježile i njen životni put koji je bio pun strasti, patnje, kreativnosti, znatiželje. A sve je počelo davne 1950. kad se igrom slučaja rodila u Vukovaru.
– Mama i tata oboje Dalmatinci sreli su se u vlaku za Vukovar kamo su išli posjetiti prijatelje i rodbinu. Zaljubili su se, nakon tri mjeseca vjenčali, a poslije 18 mjeseci dobili mene. Kad sam navršila tri godine preselili smo se u Split. Živjeli smo u skromnom kvartu koji se zvao Brda, da bi se kasnije preselili na Meje, kao u filmu “Radnička klasa ide u raj!” – kroz smijeh će današnja ravnateljica kazališta za djecu Žar ptica, koja je i kao dijete htjela da ‘njena uvijek bude zadnja’. Iako je bila najzapaženija u dramskoj grupi, roditelji su željeli da njihova odlikašica Marija ima ‘konkretnu’ profesiju zbog čega se znatiželjno djevojče koje je gutalo knjige i sanjarilo o glumi upisalo u zdravstveno-tehničku školu, laboratorijski smjer.
– Nisam odustajala od snova pa sam se učlanila u Tribinu mladih u kojem su tada bili Oliver Dragojević, Aljoša Vučković, Žarko Radić, Đurđica Milićević poslije Barlović i mnogi drugi. Oliver je bio tanašan kao prut, pjevač Mladih batala, uvijek je nosio velike naočale, tanku crnu kravatu i nasmijavao nas do suza – prisjeća se Marija koja je dolaskom u Zagreb upisala dva fakulteta, komapartivnu književnost na Filozofskom i glumu na Akademiji.
– Već za vrijeme studija počela sam nastupati u Teatru ITD i tamo ostala više od 10 godina. Prvu veću kazališnu ulogu dobila sam u 21. godini kad sam u predstavi ‘Hamlet u Mrduši Donjoj’ zamijenila tad oboljelu Vlastu Knezović. Sudjelovala sam u predstavama kao što su Kaspar, Woyzek, Ručni rad, Odmor za umorne jahače itd.
– Bila nemirnog duha, htjela sam više, htjela sam najbolje, zbog toga sam i sama producirala nekoliko predstava o velikim ženama našeg doba -Isadori Duncan, Vesni Parun, Vesni Krmpotić, Mariji Callas koje sam i odglumila. Radoznalost me gurala naprijed. Kad bih se upustila u zahtjevni projekt, često bih se žalila doma, no moja mama znala m ušutkati riječima: To si sama izabrala. Prijatelji navikli na moj iscrpljujući ritam i zanos govorili bi: Ti bez toga ne bi mogla!
