Što bi rekao moj prijatelj, inače urednik u novinama, nakon svih ovih masovnih okupljanja na sprovodima zadnjih tjedana, više nema nikakvog problema s naše strane da se održi INmusic ili neki drugi veliki rock-koncert. Jer su dvostrukim kriterijima o tome što je kome dopušteno ljudi razuvjereni da postoji principijelnost u odlukama o okupljanjima.
Koliko su kriteriji različiti nije se vidjelo samo po broju okupljenih na sprovodima; već i po činjenici da se tijekom posljednjih ispraćaja javnih osoba i miljenika medija na Mirogoju čula i glazba, iako je još nedavno bilo upitno može li glazba uopće svirati na terasama kafića, makar i potiho. Na kraju ispada da je ona Bregovićeva sintagma o orkestrima za vjenčanja i sprovode bila vizionarska, jer danas se najviše nastupa na sprovodima.
Stoga je potpuno jasno da su i zadnja okupljanja razgoropađene mladeži kod HNK bila samo posljednji izraz bunta i prosvjeda protiv licemjernih pravila koja se nekima nameću, dok se drugima gleda kroz prste.
Ali nije tu kraj s pričom o glazbi u vremenima COVID-a. Slično se licemjerje vidjelo i u navodnom skandalu što je netko kod HNK slušao cajke, pa je viralna vijest obišla društvene mreže, nakon čega su se svi nad time zgražali. No, nitko se nije zgražao kad su prije nekoliko godina procurile playliste igrača hrvatske nogometne reprezentacije, po kojima se jasno vidjelo da Vatreni slušaju narodnjake. Ne moramo ni spominjati brojne slučajeve kad su političari snimljeni na privatnim zabavama kako urlaju na cajke, a neki i plešu po stolu.
Ili, kad poslušamo donji dom domaće estradne produkcije, pa vidimo da korijene vuku iz istog melosa koji, ako je preko granice, domaći čistunci sluha i duha pogrdno nazivaju cajkama, dok je naša domaća varijanta istog glazbenog virusa valjda prihvatljivija. Dakako da nisu svi kod HNK slušali cajke, ali i da jesu, ta glazba niti je zabranjena, a poznato je i da domaće specijalizirane radijske postaje koje vrte takvu glazbu uredno zapošljavaju ljude, plaćaju poreze i doprinose i sasvim legalno puštaju narodnjake, kako i dolikuje tržišnoj ekonomiji, ako za tim postoji potražnja.
A očito postoji. Bez obzira na akutne/aktualne ili povijesne političke svađe, glazba je ta koja i danas spaja Hrvatsku i Srbiju. Do te mjere da bi trebalo Aleksandru Vučiću poslati poruku; “Pusti malvaziju na miru, vidiš da slušamo cajke”. Dapače, prije pandemije nije bilo moguće zamisliti domaću svakodnevicu bez koncerata turbofolka i cajki. Čak i ako i niste poklonik slične glazbe, vaš susjed ili netko od susjeda i njihove djece, a možda i vaša, zasigurno jesu. Upravo su ti izvođači toliko popularni u Hrvatskoj da ih stalno čujete čak i kad to ne želite, ili zurite u plakate kojima je obljepljen Zagreb i drugi gradovi; čujete ih uživo, na radiju ili na dernecima po gradovima i selima, na obali i na kontinentu. Hrvatsko-srpski odnosi mogu sutra prestati, ali ne i međusobna povezanost glazbom koja je, čini se, neuništiva.
Nažalost, povezanost lošom glazbom, ona bolja ne prolazi dobro ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. I usred sve te dobrosusjedske glazbene idile dogodi se da fini i pristojni Bajaga zadnjih godina postane predmet spora oko traženja zabrane koncerata. Kako objasniti da je Bajaga nepoželjan, a još nikada nismo doživjeli da je itko tražio zabranu bilo kojeg pjevača narodne glazbe ili zvijezdu turbofolka iz Srbije? Sve to govori da je domaćim higijeničarima sluha upravo taj zvuk prirastao srcu, a problem postaje tek kad je javan i kad se dogodi ispred HNK.
Rock kritičar brani istočni melos . Nazvao bih to : posrnuće i urušavanje svakog kredibiliteta.