Glava mi se nedavno žalio: Svaki dan mi je isti, život mi se pretvorio u jeftinu rutinu. Ustanem se. Pogledam kroz prozor kakvo je vrijeme. WC, kupaonica, zakuham čaj, odem na web vidjeti koliko je ubijenih u Karlovcu, odjenem se, izađem malo do posla, vratim se kući, večera, televizija, krevet. Da ga jebeš, kao u vlakiću, jedno za drugim. Predvidljivo. Gledao sam ga i mudro šutio. Skrivao sam svoju jednoličnost. I kaj bi trebao? Život 95 posto ljudi na ovom planetu odvija se između kreveta, televizije, posla i zahoda. U kratkim intervalima između toga događaju se senzacije koje nam bildaju ego i zbog kojih mislimo da smo drugačiji i da nam je bolje nego većini uokolo nas. A nije. Uzdahnuo sam. Žnora nas je pogledao.
– Stalno ste u nekoj depresiji, k’o narikače. Te ne valja ovo, te ne valja ono. Dvije države ste promijenili, dva društvena uređenja, jedan rat, pet valuta i ništa vam nije odgovaralo. I sad se ja pitam treba li zapravo promijeniti vas – smijao se između prijekornih grimasa kojima je izražavao ono što iskreno misli.
– Dobro, evo smijat ćemo se. Doduše ne znam čemu, ali ono, da ne budemo crnjaci – Glava je slegnuo ramenima i razvukao usta u tuđmanovski smiješak, sjećate ga se, kroz stisnute zube. Meni je to bilo pomalo smiješno, ali mi se nije smijalo. Kak’ da velim, “Japan je zemlja smiješka, a mi smo ovdje smiješna zemlja”. Lažnjak od torbe na premijerkinu ramenu, lažnjak od Vlade u Banskim dvorima, lažnjak na mjestu predvodnika opozicije, lažnjak glasovanja o povjerenju Vladi. A jedini Vlado kojem bi ja bio spreman dati svoj glas bio je Vladimir “Sivaeminencija” Šeks. Možda je Tito i bio u pravu kada je rekao da se ne treba držati zakona kao pijan plota, ali nije poznavao Šeksovu doktrinu prema kojoj su svaki zakon i svaki plot dva elementa sasvim dovoljna za trajno opijanje vlašću, ovisnost koju ne želiš prepustiti tek tako.
– Mislite li da će Šeks stvarno zabraniti SDP? – provocirao sam.
– Zakaj ne, kome će faliti? Osim toga, ako ih zabrani, učinit će im uslugu. Da se ljudi ne muče više ovako – Žnora je likovao zbog opozicijskog neuspjeha u Saboru.
– Recimo da ih zabrani. I kaj onda? Jednopartijski sustav? – pitao je Glava.
– Ma kako jednopartijski?! Pa samo u HDZ-u imaš najmanje tri stranke koje djeluju paralelno i koje će se oslužbeniti kada slete s vlasti. Nije to badava Hrvatska demokratska zajednica. Tu vam ima svega – poučavao sam značajno.
– Kako svega? – Žnora se zainteresirao.
– Pa svega. Zajednica ljudi koji su se stjecajem interesnih okolnosti udružili u političku stranku da bi ostvarili poslovne ambicije. Načelno, nemam ja ništa protiv toga, ali, brate mili, recite to jasno ljudima, nemojte ih zamarati demagogijom političkih programa i nacionalnih ideala – slegnuo sam ramenima.
– Misliš k’o naslov one neke ploče „Mi smo ovdje samo zbog para“ – rekao je Glava, a ja sam potvrdno kimnuo. Glava je dodao: – Ima Šeks zapravo pravo. Sve njih skupa treba pod hitno pohapsiti.
– Koga to sve njih? – trznuo se Žnora. – Sve one koji su prijetnja mladoj i nejakoj demokraciji, sve koji nas tucaju u zdrav mozak i zbog kojih se, kada se Glava ujutro probudi, osjeća jednolično bijedno – dosjetio sam se.
– Jer ako se to ne napravi, uskoro će moto našim mladima biti „Svi iz Hrvatske, u Hrvatsku ni za što“.
