Nisam očekivao da će u pola devet navečer katedrala biti otvorena, ali ispod drevnog portala ljudi su još uvijek u oba smjera prolazili pokraj prosjaka. A unutra, umjesto očekivanog mističnog polumraka, eksplozija boja! Rascvjetani gotički stupovi skupa sa svim kamenim svecima okupani svjetlom jarkih boja. Kao da se nasred bečkog Stephansdoma razbio keleidoskop, a boje se, poput papiga iz krletke, razletjele naokolo. Lebdeći u zraku skupa sa svojim križem i stražareći pred noćnim mrakom koji se uvukao u apsidu, sve je to milostivo gledao kip raspetog Krista. I njegova sjena na stupovima bila je razigrana i šarena.
Na rešetkastoj ogradi, kojom se inače u vrijeme obreda sprečava šetkanje turista, visio je plakat s imenom autorice i naslovom događanja: Victoria Coeln – Chromotopia. Međutim, utopija u bečkoj katoličkoj katedrali nije sačinjena samo od boja. Podnaslov Via activa podsjeća na Via crucis, a ima i četrnaest postaja, baš kao i katolička pobožnost Križnog puta.
Sedam postaja čine drveni stolići raspoređeni po čitavoj crkvi, pored klupa, oltara, stupova... Svaki je različit i svaki izgleda kao da je donesen iz nečijeg doma. Na jednom je šalica s kavom, na drugom čaša crnog vina, a ženska vesta prebačena preko naslona stolca pojačava dojam da će se gospođa koja je tu do maločas sjedila svaki čas vratiti. Ali, uz svaki stol su knjige koje su te žene napisale i poziv da sjednete i čitate ih. Svaka od sedam autorica natpisom je predstavljena kao gošća i svakoj od njih gostoprimstvo pruža po jedna od sedam svetica čiji kipovi stoje u bečkoj katedrali. S malo mašte Via activa pretvara se u mrmor četrnaest žena koje u parovima razgovaraju, a njihove misli su svjetlo jarkih boja koje obasjava i zidove i ljude.
Osebujni katedralni župnik
Sve to ostavlja dojam dobro promišljene nadogradnje uobičajenih crkvenih pobožnosti novim umjetničkim dimenzijama duhovnosti, a drevna zgrada katedrale sve to vrlo dobro podnosi. Štoviše, zidovi izgledaju baš nekako sretno, koliko to kamen može biti.
Čudo je upotpunio prizor žene koja je jednu od literarno-svetačkih postaja kitila upravo donesenim teglama sa zasađenim mladim stabljikama rajčice. Njen blago otkačen izgled i sigurnost s kojom se kretala unutar instalacija govorili su da to mora biti autorica Victoria Coeln.
Premda se podrazumijeva da se u bečkoj prvostolnici ništa izvanredno ne može događati bez znanja i dopuštenja nadbiskupa Christopha Schönborna, zanimalo me je s kim od svećenika ona izravno surađuje na ovakvim projektima.
Rekla mi je da je to katedralni župnik Toni Faber koji kardinalu prenosi zamisli poput njenih i dobiva blagoslov za realizaciju. Ako proguglate velečasnog Fabera, vidjet ćete da je otvorenost umjetničkim idejama samo dio osebujnosti svećenika kojeg mediji zovu i PR-raketom Katoličke crkve u Austriji. A kardinal Christoph Schönborn, po rođenju grof, a po zvanju redovnik, poznat je po spremnosti na dijalog i sposobnosti posredovanja između konzervativnog i reformističkog krila Katoličke crkve.
Naravno, ima i u Austriji mnogo vjernika, a zasigurno i klerika, kojima se ne sviđa ovakvo pretvaranje crkve u čitaonicu i ustupanje sakralnog prostora suvremenoj umjetnosti. I gospođa Coeln kaže da su reakcije bile vrlo podijeljene. Ipak, njena svjetlosna i prosvjetljujuća instalacija ostaje u Stephansdomu planiranih mjesec dana, do 6. lipnja, a tamo se vraća i najesen.
Ali, čekajte tek da čujete imena tih četrnaest žena povezanih u jedinstveni sakralno-umjetnički obred Via activa. Prvi stolić-oltarić do ulaza dobila je austrijska književna nobelovka Elfride Jelinek. Potom ćete naići na žene zbog kojih riječ filozof svakako mora imati i ženski rod: to su od nacista umorena na kršćanstvo preobraćena židovka i katolička redovnica Edith Stein, potom Hannah Arendt, čija je “vita activa” izravno utjecala na naslov projekta, te jedna od najzanimljivijih figura čitavog europskog Srednjeg vijeka Hildegard von Bingen.
Tu su i njemačka suvremena književnica Angela Krauss te Somalijka s austrijskim državljanstvom Waris Dirie koja slavu svjetskog foto-modela efikasno koristi u borbi za ljudska prava, a osobito u borbi protiv sakaćenja afričkih djevojčica takozvanim ženskim obrezivanjem. Tim ženama imaginarno su gostoprimstvo u katedrali pružile svete Sofija Milanska, Marija Magdalena, Katarina Aleksandrijska, Dorotea, Barbara i Margareta. Dakle, osim Isusove osobne prijateljice, redom ranokrščanske mučenice.
Sedmi je par najpotresniji jer ga čine dvije mučenice iz 20. stoljeća. Obje su predanost svojim uvjerenjima i dosljednost platile glavom.
Bozanić i Schönborn
Sasvim postrani, pri dnu lijeve lađe, u kapelici svete Barbare do koje dolaze samo namjernici, na zidu se nalazi strašna bista. Žensko lice izobličeno u nijemom kriku od torza dijeli duboka crvena brazda, ispod koje su, na samim grudima urezana krvava slova koja promatrač odozdo ne može pročitati, ali koga zanima lako će saznati da tamo piše: Sestra M. Restituta pogubljena je 30. ožujka 1943. godine zajedno s ovim komunistima... nakon čega slijedi još šest imena žrtava nacizma.
Austrijska redovnica Maria Restituta, rođena Kafka, bila je medicinska sestra u jednoj bečkoj bolnici odakle ju je, zbog nepristajanja na uklanjanje križeva iz bolničkih soba te zbog ruganja Hitleru 1942. godine odveo Gestapo. Bolesnike je nastavila predano njegovati i u zatvoru, sve dok, prema presudi suda, nije završila pod giljotinom. Sam kardinal Christoph Schönborn odlučio je da njeno mučeničko poprsje za zid katedrale izradi upravo Alfred Hrdlička, glasoviti austrijski umjetnik i deklarirani komunist čije su skulpture prethodno već bile skandalizirale dio posjetitelja izložbe u Katedralnom muzeju.
A nasuprot blažene sestre Marije Restitute stoji stol s knjigama i člancima Rose Luxemburg, uključujući i one iz njenog časopisa Crvena zastava u kojem je veličala Oktobarsku revoluciju. Neki od onih koji su 1919. godine u Berlinu pripomogli smaknuću osnivačice Njemačke komunističke partije kasnije su sasvim sigurno sudjelovali u izgradnji nacističkog režima koji će pogubiti austrijsku redovnicu. I po tome su sestra Marija Restituta Kafka i Rosa Luxemburg sestre i nema ničeg blasfemičnog što barem privremeno dijele jednu katedralnu kapelicu. Nadam se da nitko neće pomisliti kako je sve ovo namijenjeno provociranju hrvatskih katolika, jer ipak su Josip Bozanić i Christoph Schönbron kardinali iste Crkve. Ili možda ipak...
Umjesto mističnog polumraka ovih je dana Stephansdom iznutra sav okupan svjetlom jarkih boja i nesvakidašnjom instalacijom
