Izbori su poput jednodnevne rasprodaje, ustvrdio je istaknuti politički savjetnik iz SAD-a Joe Napolitan. Zbog te i drugih okolnosti doista je nesigurno tjedan i pol prije izlaska na birališta prognozirati rezultate glasovanja, osobito kad se vodi tijesna utrka. Od posljednje srijede listopada, kad sam uredniku Obzora poslao članak o izbornim kapacitetima HDZ-a i SDP-a, pa do nedjelje 8. studenoga zbile su se neke promjene u javnosti koje su utjecale na točnost mojih prognoza. Na osnovi analize političkih trendova ipak sam pravilno najavio: relativni izborni pobjednik bit će koalicija predvođena HDZ-om; SDP i njegovi partneri neće pretrpjeti velik poraz koji bi otjerao Zorana Milanovića s čela te stranke; bogata ponuda aktera treće opcije privući će mnogo glasova, i to više od 12 koliko su im davali neki analitičari. Međutim, nisam detektirao kako će potpora velikim strankama, što se posebno odnosi na HDZ, biti manja od prethodno očekivane. Iako sam očekivao da će Most nezavisnih lista dobiti mnogo glasova, kao i drugi nisam očekivao da će naposljetku raspolagati s čak 19 mandata. Tim se uspjehom stranka koju je osnovao Božo Petrov pretvorila u pivot aktera bez kojega nije moguće formirati saborsku većinu.
Razlog djelomičnoga iščašenja mojih prognoza najviše vidim u okolnosti da je upravo u danima neposredno prije izbora došlo do osjetnoga povećanja popularnosti Mosta. Novi je politički usisivač privukao mnoge doskorašnje simpatizere različitih suparnika iz treće opcije (npr. krah ORaHa), ali i nemali broj doskorašnjih pristaša velikih stranaka. U kafićima, tramvajima i autobusima, na ulici i drugim javnim mjestima u Splitu, Makarskoj i Zagrebu, gdje sam boravio u tom razdoblju, mnogi građani, osobito mladi, agitirali su za novu stranku kojoj je na čelu gradonačelnik Metkovića. U optimalan čas za nju krenuo je veliki val akumuliranoga nezadovoljstva komuniciranjem i političkim djelovanjem stranaka predvođenih Karamarkom i Milanovićem. Više portala i drugih medija te javnih osoba izravno je ili posredno podržalo „treću opciju“, od čega je najveću korist imao Most kao po predizbornim anketama najsnažniji akter toga usmjerenja. Naročito je bila upečatljiva naslovna stranica tabloida 24sata dan uoči izbora, na kojoj je poručeno: „Jadna li nam majka... ako moramo birati manje zlo. Zašto političari i elite uništavaju ovu divnu zemlju? To se mora promijeniti: dobri ljudi moraju se građanski i politički aktivirati.”
Čak 302.327 birača dalo je povjerenje ljudima iz Mosta. Radi se o svojevrsnim političkim puritancima koji su se aktivirali, kako ističu, s ciljem da se vrati moral u politiku i poduzmu reforme kao optimalan način suzbijanja teških problema ove zemlje. Devetnaestoro zastupnika te drugi članovi i aktivisti Mosta međusobno se prilično razlikuju po vrijednostima i svjetonazorima, obrazovanju i drugim obilježjima (primjerice, intelektualac Robert Podolnjak sa sjevera i južnjak „bez dlake na jeziku“ Stipe Petrina), ali povezuju ih upravo te dvije stvari: političko ćudoređe i reforme. Za raščlambu morala još je rano, budući da tek treba vidjeti kako će se nositi s velikim iskušenjem – posjedovanjem moći (koju već imaju) i vlasti kao legitimizirane moći koju će možda zadobiti. Za analizu odnosa mostovaca prema reformama, s druge strane, pravi je trenutak.
Samodovoljni lideri
Predvodnici Mosta bjelodano ponajprije barataju značenjem riječi reforma prema kojemu ona označava planirane i temeljite promjene u okviru postojećih političkih i drugih sustava. Za njih su reforme „biti ili ne biti“ Hrvatske. Kritizirajući „vatrogasne“ mjere HDZ-a i SDP-a koje „služe za kupovanje socijalnoga mira“, Božo Petrov je u jednom intervjuu sredinom prošloga mjeseca ustvrdio kako „bez reformi, i to na svim područjima – od javne uprave, pravosuđa, poreznog i monetarnog sustava, koji bi napokon preferirao sposobne, a ne stranačke poslušnike – Hrvatska jednostavno nema budućnosti“. Pritom je istaknuo kako je vodećim političarima kod nas sinonim za reformu rezanje i otpuštanja, ali da „reforme uopće ne moraju značiti bolne rezove. Reforma poreznog sustava koja bi oslobodila poduzetnike i gospodarstvo koje hropće pod nametima je pozitivna stvar“. A Drago Prgomet je poručio u intervjuu Jutarnjem listu 16. listopada kako „ljudi mogu prihvatiti promjene kad im se objasni što ih čeka. U Hrvatskoj postoje dva ideološka tabora, ali i velik broj ljudi koji ne izlaze na izbore jer ne žele slušati priče kako će biti bolje bez promjena“.
Uspjeh Mosta politički je sasvim materijalizirao dotad uglavnom latentnu, ali sada manifestno izraženu podjelu na dva politička tabora koja su bitno drukčija od starih ideoloških. Riječ je o podjeli na one koji su protiv temeljitih promjena ili su pak za „beskofeinske“ reforme i druge koji se iskreno zalažu za strukturne reforme. Broj građana sklonih drugom taboru mnogo je veći nego što se čini: uz birače Mosta, tu je i većina onih koji su glasovali za ostale aktere treće opcije, a svakako i dio izbornih apstinenata. Nadalje, i nekim simpatizerima dviju najvećih stranaka i njihovih koalicijskih partnera, koji su glasovali „za svoje“ slijedom tradicije ili ideološke privrženosti, jasno je da se zbog sadašnjosti i budućnosti zemlje zbiljske ekonomske i druge promjene više ne smiju odgađati. Većina pripadnika tih skupina birača/građana shvaća kako izvrstan rezultat Mosta na izborima (stranka je tek nedavno formirana, slabi su joj organizacijski i kadrovski resursi) znači veliku šansu za ovu zemlju. Od mnogih sam osoba ovoga tjedna čuo kako naše društvo iz političke i druge zaglavljenosti, najviše izazvane međusobnim sukobima dvojice samodovoljnih lidera, odnosno stranaka, i njihovom nesklonošću zbiljskim reformama, može izvući treći akter koji je na osnovi prepoznavanja zajedničkoga interesa usmjeren baš takvim promjenama.
Velika šansa, međutim, donosi i veliku opasnost: očaranje Mostovih simpatizera i mnogih drugih građana mogućnošću provođenja decentralizacije i drugih reformi dovest će u slučaju neuspjeha do osjetnoga razočaranja. Kao što HDZ ili SDP trebaju Most, tako i ta stranka realno treba barem jednoga partnera za realiziranje reformi. Teret na Mostu, o kojemu po sudu javnoga mnijenja ovisi sudbina nacije, utoliko je teži što njegovi birači i aktivisti nemaju povjerenje ni u prvu ni u drugu veliku stranku. S jedne strane oni HDZ uglavnom doživljavaju kao najveći generator različitih zala koja su na koljena bacila ovu zemlju, u rasponu od instaliranja klijentelističkoga kapitalizma, preko tvrdokorne korupcije i političke podobnosti, pa do gnusoba u nogometu i sportu. A na priče Karamarka i suradnika da se njihova stranka u posljednjih gotovo četiri godine očistila i obnovila žestoko reagiraju: „Kako su to postali novi HDZ kad im je Kalmeta na čelu stranke u Zadru, tajnik stranke je lik koji je prepisao diplomski rad, a na proslave pozivaju Zdravka Mamića?!“ (izjava moga znanca birača Mosta, sredovječnoga Zagrepčanina porijeklom iz Dalmacije, dan nakon održavanja izbora).
S druge strane mnoge pristaše stranke Bože Petrova ozbiljno zamjeraju Zoranu Milanoviću i njegovoj stranci što u posljednje četiri godine, koje su ipak najsvježije u kolektivnom sjećanju, nisu proveli temeljite promjene, odnosno što su propustili oživotvoriti reformu javne uprave i druge odrednice Plana 21. Također, jako im smetaju ideološka i druga vrludanja vodstva te stranke, odnosno „okretanja kabanice“ u kampanji: Milanović se veći dio mandata izjašnjavao, pa uglavnom tako i djelovao, kao „konzervativni liberal“, da bi tek u posljednjoj osmini mandata svoje vlade, kad su izbori bili nadomak, prepoznao u sebi ljevičara koji je usmjeren na ispravljanje socijalnih nepravdi i zaštitu interesa svih koji žive od svoga rada. Vodstvima obiju velikih stranaka čelnici i simpatizeri Mosta naročito prigovaraju vezanost za vlast kao najvišu vrijednost, slijedom čega posljednjih mjeseci dolazi do serije salta mortala u komuniciranju i djelovanju timova Milanovića i Karamarka, primjerice izraženih prvo u prihvaćanju, a potom odbijanju „bolnih rezova“ kao neprimjerene istoznačnice za gospodarske i druge strukturne reforme.
Izloženi žestokim javnim i tajnim pritiscima da formiraju državnu vlast, odnosno prihvate zagrljaj jednoga ili drugoga političkog medvjeda, čelni ljudi Mosta pokazuju veliko nepovjerenje. Što je razumljivo, s obzirom na to da su se u svojim uglavnom kratkim političkim karijerama više puta opekli u srazovima s ciničnim moćnicima i morali nastaviti dalje kao da nisu zadobili teške opekline. To uz ostalo ilustrira doista nečuveni sraz u dva poluvremena u Omišu između dva Ivana – Kovačića i „vječnoga“ HDZ-ovoga satrapa Škaričića. Rečeno nepovjerenje posebno izvire iz ogromnoga odiuma koji birači Mosta osjećaju prema objema velikim strankama, koje gotovo listom doživljavaju kao organizacije koje su više ili tek nešto manje dominantno uzrokovale rasap nacionalnoga gospodarstva, morala, nogometa...
Teške dijagnoze i teške terapije
U svojoj svijesti sklonoj metaforama Most motrim kao skrbnoga liječnika – možda nije slučajno što je većina predvodnika te stranke medicinske struke – koji različitim pacijentima priopćava tešku dijagnozu i predlaže im da se podvrgnu bolnoj, ali za održanje života nužnoj terapiji. Zamišljam nadalje Most kao liječnika koji je svjestan svoje ranjivosti, kako i sam može biti zaražen istim virusom koji je ugrozio pacijente. I to ne samo kontaktom s pacijentima nego i virusom-spavačem koji je možda već u njemu samome. Našega „liječnika“ (samo)svijest o ranjivosti, pak, ne smije spriječiti da prevlada sterilno nedjelovanje. Drugim riječima, vodeći ljudi Mosta trebaju se ponašati u skladu sa sloganom „Može se, ako se hoće!“ koji je istaknut na govornici u prostorijama te stranke. Tom su porukom zapravo parafrazirali apel iz „Poruke Dalmatincima“ („Sve se može kad se hoće“) koju je Vladimir Nazor napisao „negdje u Hercegovini“, u rano proljeće 1943., između krvavih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Javnost je posljednjih dana željna odgovora na pitanje „Tko će formirati vlast?“ Čelnike Mosta, pak, očito više od toga zanima odgovor na sljedeće: „Kako i s kim provesti reforme?“ Stoga se u otvaranju serije pregovora s mogućim koalicijskim partnerima zalažu, kao moderatori, za široki dijalog i jedinstvo relevantnih političkih aktera u osmišljavanju i realiziranju reformi. Tim potezom uz ostalo spinaju lopticu na dio političkoga terena gdje se gužvaju veliki igrači, te snaže simpatije javnosti umorne od sukoba i željne integracije. Vodstva dviju velikih stranaka, međutim, ne reagiraju povoljno na taj izazov, što se osobito odnosi na šefa HDZ-a koji se u maniri političkoga amatera požurio odbiti ponudu Mosta. S druge strane i mogući pokušaji čelnih SDP-ovaca da podzemnim djelovanjem podijele zastupnike stranke Petrova ostavljaju gorak okus u ustima kod svih kojima je stalo do demokratskoga otpetljavanja ovoga političkog čvora. A vjerojatno tek slijede iznenađenja u manevrima predsjednice Republike: ona ovih postizbornih dana znakovito šuti... Razgovori vodstva Mosta s HDZ-ovcima i SDP-ovcima po svemu sudeći pokazat će sljedećih dana, vjerojatno i tjedana – još će se politički zanesenjak Petrov i suradnici truditi oko toga – da zalaganje za tročlanu koaliciju neće polučiti uspjeh. Čelnici Mosta unatoč tome smatraju kako vrijedi pokušati spojiti nespojivo. Pritom kao da slijede naputak Maxa Webera iz glasovitoga eseja „Politika kao poziv“: „Posve je točno, a to potvrđuje cjelokupno povijesno iskustvo, da čovjek ono moguće ne postiže kada se ne bi u svijetu uvijek iznova posezalo za onim nemogućim.“
Vodeći ljudi Mosta će se konačno, nakon što prezentiraju listu svojih najvažnijih reformi, trebati opredijeliti za jedne ili druge, političku „kugu ili koleru“, kako je netko prije par dana efektno opisao. Oni očito ne žele nove izbore, baš svima riskantne i skupe, ali će i na njih pristati ako budu primorani. A sve ih više na to primoravaju. Za njih je ključno da ostanu što homogeniji, iako su što se toga tiče izgubili nevinost u aferi vezanoj za sastanak u stanu Ante Kotromanovića.
Dragu Prgometa zbog toga neprincipijelnoga, solističkog dogovaranja sa SDP-om više ne smatraju svojim. Možda će za Prgometom „odletjeti“ još pokoji zastupnik, ali jezgra pa i većina zastupnika Mosta će vjerojatno ostati na okupu. I dalje će biti zajedno zato što su uglavnom veliki politički idealisti, ali i jer im je to u interesu: razbijeni su lakši plijen ciničnim političkim predatorima s Iblerova i Trga žrtava fašizma. Doista, treba sve pokušati da postizborno formiranje vlasti ove sumorne jeseni u Hrvatskoj ne bude poput neke višednevne jeftine rasprodaje.
>> 'Nerealan je i neprihvatljiv pritisak javnosti na donošenje odluka o novoj Vladi'
Ovo su razmišljanja rigidnog krila partije po zanimanju prodavač voća i povrća u Makarskoj rivijeri a danas šatro profesor od Racanove Vkade . Sramota