Ako jagode i mladi krumpir možete kupovati u siječnju, ako se pahuljice
snijega “pare” s laticama na rascvjetalom drveću,
ako se pohotnom Ronaldu podvaljuju transvestiti, ako se
socijaldemokracije u cijelom svijetu najlakše sporazume s
krupnim kapitalom, ako je Zdravko Tomac sricao pamflete o Stepincu i
drugim neprijateljima naroda dok je Marko Veselica čamio u zatvoru kao
politički osuđenik i ako sad isti taj Tomac izdaje knjigu razgovora s
istim tim Veselicom, ako sve može sa svim, zašto bi u tom
svijetu izvrnutom naglavce hrvatsko radništvo, odnosno
sindikati, bili iznimka?! Prvi svibnja
“dojmljivije” obilježavaju oni koji baš
ničim ne dijele radničku sudbinu a mnogočim pridonose da ona bude
nevoljna.
Uoči ovogodišnjeg praznika s vođama najjačih sindikata u
Hrvatskoj i Sloveniji našli su se hrvatski i slovenski
premijer Sanader i Janša, na radničku feštu u
zagrebački Maksimir pozvao je gradonačelnik metropole Milan Bandić, a
od tajkunskog društva i tajkunskih jahti
prijašnjih se godina jedan dan odmarao i s onima koji
prekapaju po kantama za smeće družio i predsjednik Mesić. Ne samo da su
najveći preziratelji radnika, vladajući hrvatski političari,
iskoristili priliku da se himbeno dodvore sirotinji, nego su joj
priredili i obilje demagoških mamaca. Tako je Bandić
trijumfalno priopćio kako ove godine u Maksimiru neće biti
šatora za elitu i kako će svi jesti iz istoga kazana, a
Sanader je sročio povijesnu misao: “Nema dobrog poslodavca
bez zadovoljnih radnika”.
Sad bismo trebali povjerovati da su istinsko Bandićevo
društvo za stolom za kojim se objeduje radnici koji jedva
prežive mjesec među ostalim i zbog njegovih nameta, a ne karijeristi
kao i on, varalice, podmitljivci, kriminalci i lovaši s
kojima razmjenjuje usluge. Također bismo trebali povjerovati da Sanader
vodi zemlju u kojoj gospodarstvo cvate upravo zato što su u
njemu radnici zadovoljni, to jest dobro plaćeni, a ne zemlju u kojoj je
gospodarstvo jedno od najlošijih u Europi i u kojoj upravo
njegova vlast zakonima omogućuje bestijalno izrabljivanje radnika.
Na što računaju Sanader, Bandić i drugi političari kad se
umiljavaju onima s kojima ni po kojem mjerilu ne pripadaju istom
svijetu i za čiji su tjeskobni materijalni položaj najviše
krivi? Pa znaju da će svi mediji to zabilježiti, znaju da će ponetko
naivan ili prostodušan povjerovati da imaju dobre nakane te
znaju da će to nevoljko druženje kratko trajati pa će ih sneveseliti
otprilike kao sprovod na koji najradije ne bi išli, ali
moraju tamo biti viđeni.
To se ponavlja iz godine u godinu. Bilježe se nove dosjetke ili stare
parole, primjećuje se gdje je koga bilo ili nije bilo. S jedne strane
“ultimativni” zahtjevi sindikata, s druge strane
“utješne” riječi političara, pokoji
zvižduk, pokoji pljesak, ovisno o tome o kome se stvorio mit kao o
“poštenom političaru” koji bi htio sve
najbolje, ali što on može kraj tolikih lopova! No nevolja i
jest u tome što ni u vlasti ni u oporbi nema ama
baš nikoga kome je stalo do socijalne pravde, a najgore je
što su nacionalni sindikalni vođe - Kunst do Kunsta, koji
igraju svoju igru ili s Račanom ili sa Sanaderom ili sutra s nekim
trećim kome će žrtvovati radništvo radi svog osobnog
probitka.
Za to radništvo doista je depresivna spoznaja da skupina
srednjoškolskih maloljetnika može uzdrmati vladu dok se
radnički vođe grle i ljube s Bandićem, Sanaderom i drugim političarima
kojima služe kao socijalni dekor. A i bez toga grljenja vlast je mirna,
jer joj preko sindikata iz EU ništa ne prijeti: Bruxelles,
štoviše, očekuje da kerberi vlasti i od radnika i
od sindikata štite profite kompanija iz zemalja
Unije.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
