Prije dva tjedna na groblju sv. Nikole u Kaštel Starom pokopani su zemni ostaci Filipa Lukasa, hrvatskog geografa i povjesničara te dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske. Posmrtni ostaci preseljeni su u Dalmaciju iz Rima, gdje je Filip Lukas umro u izgnanstvu 1958. godine. Iz Zagreba je Lukas u svibnju 1945. godine pobjegao prvo u Celovec, a onda u Rim i nikada se nije vratio u domovinu. Bježao je od partizanskih pobjednika koji su ga već u studenome te 1945. godine osudili na smrt zbog podrške okupatoru i njegovim pomagačima.
Otada pa do danas Lukasovo ime jedno je u nizu kontroverznih hrvatskih povijesnih osobnosti o kojima se u široj hrvatskoj javnosti gromoglasno šuti. A u predratnoj je Hrvatskoj Lukas bio ugledni profesor na nekoliko viših škola i fakulteta. Napisao je dvadesetak knjiga i brojne znanstvene članke, a bio je i istaknuti javni djelatnik koji se u političkom smislu borio za, pojednostavljeno rečeno, ideje i vizije Ante Starčevića. Na čelu Matice hrvatske bio je od 1928. pa sve do 1945. godine, dakle šesnaest godina, kao nijedan predsjednik ni prije ni poslije njega. Dio povjesničarske struke Lukasa je optuživao za suradnju s Pavelićevom Nezavisnom Državom Hrvatskom u kojoj je djelovao i u kojoj je, uostalom, vodio Maticu hrvatsku, te, između ostaloga, bio i član uredništva Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Neki su išli tako daleko da su Maticu pod Lukasovim vodstvom smatrali (su)krivcem za dolazak ustaša na vlast.