Treći travnja vrlo je poseban dan u povijesti Košarkaškog kluba Cibona. Naime, baš tog nadnevka zagrebački je klub osvojio oba svoja naslova klupskog prvaka Europe. Godine 1985. u atenskom finalu protiv Reala te godinu poslije u Budimpešti, u nezaboravnoj završnici protiv Žalgirisa (94:82).
Gubimo 16!? Nema problema
Taj drugi Cibonin finale, u kojem su morali donijeti jednu vrlo tešku odluku, sudački su vodili Talijan Fiorito i Grk Rigas, a na podbacivanje prve lopte izašli su s jedne strane Dražen Petrović, Cvjetićanin, Ušić, Nakić i Arapović odnosno Homičus, Kurtinaitis, Jovajša, Čivilis i Sabonis. Premda u odnosu na prethodnu godinu nisu imali Andra Knegu, koji je otišao trbuhom za kruhom u Španjolsku i prvog razigravača Aleksandra Petrovića, koji je završio na služenju vojnog roka, Zagrepčani su proglašeni za favorite ovog finala. Bez obzira na to što su nasuprot sebe imali četvoricu iz startne petorke reprezentacije tadašnjeg Sovjetskog Saveza koja će samo dvije godine poslije osvojiti olimpijsko zlato.
U odnosu na Atenu, Cibona je imala i novog trenera, Željka Pavličevića. A dugogodišnji Novoselov asistent jako je dobro obavio posao koji nije mogao obavljati njegov mentor Mirko Novosel koji je izabran za predsjednika Organizacijskog odbora zagrebačke Univerzijade.
Dok je Novosel “gradio” današnji KC Dražen Petrović i takozvani Cibonin toranj, a danas je to Agrokorov poslovni toranj, novu europsku krunu trenerski je oblikovao popularni Spiker koji se pokazao jako dobrim komunikatorom i motivatorom.
– Moj primarni zadatak od početka te sezone bio je postavljanje kvalitetnih međusobnih odnosa. Bez obzira na neke incidentne situacije, odnosi u momčadi bili su na visokoj razini, a najbolja ilustracija toga je utakmica s Limogesom u Zagrebu. Gubili smo na poluvremenu 16 razlike, a niti jedan igrač drugome u poluvremenu nije predbacio “ti si promašio”, “ti si krivo dodao” ili nešto slično – kazao je Pavličević za jedne tadašnje novine uoči budimpeštanskog finala.
Željko Pavličević i danas s velikim guštom priča o tim danima i jako se dobro sjeća važnih detalja.
– Ključ tog finala bio je riješiti problem Sabonisa. Šuterski smo im mogli parirati, no za Sabonisa tada nitko nije imao pravog lijeka. Naš centarski par bili su Arapović i Vukičević, no Sabonis je bio viši i korpulentniji od njih i to nam je predstavljalo problem, no rješenje koje nam je donijelo naslov našli smo u Mihi Nakiću. A njega smo na Sabonisu isprobali već u Kaunasu, u utakmici sa Žalgirisom u skupini Kupa prvaka. Nakić je imao ogroman raspon ruku, dobro se postavljao i Sabonisa je činio nervoznim. Na koncu je Sabonis nakon nekoliko dobrih obrambenih akcija izgubio živce pa je nokautirao Nakića i zaradio isključenje.
A dogodilo se to kod Cibonina vodstva 68:61. Detalje tog nasrtaja ispričao nam je upravo Miha Nakić, kojeg i danas u razgovorima o Ciboninoj slavnoj prošlosti ljudi najčešće pitaju baš za taj detalj. Jednako kao i za onaj pobjedonosni koš protiv Zvezde dvije godine prije.
– Našao sam se u jednoj kontri u kojoj me je Krapikas grubo faulirao. Kad mi se još i pokušao unijeti u lice, podignuo sam lakat prema njemu i odgurnuo ga, na što je Sabonis dotrčao s centra i gurnuo me u reklame. Kako Sabonis u toj akciji uopće nije sudjelovao, već je isfrustriran dotadašnjom igrom nesportski reagirao, uslijedilo je njegovo isključenje. A to nam je u završnici utakmice značajno olakšalo stvar.
Konačni ishod omogućile su i sjajne partije Danka Cvjetićanina (24 koša) i Svena Ušića (23 koša), ali i podređenost momčadi Dražena Petrovića (22 koša) o čemu nam je pričao Pavličević:
– Velika je stvar što je Dražen igrao za momčad i, za svoju kvotu koševa, čekao svojih pet minuta. Daleko najveći pritisak bio je na njemu. Baš kao što se i naša defanzivna koncepcija bazirala na Sabonisu, njihova se bazirala na zaustavljanju Dražena Petrovića. Upravo, zahvaljujući tome ostali su igrači imali dosta nebranjenih šuteva što su pak Cvjetićanin i Ušić jako dobro iskoristili.
I Danko bio Sabonisova žrtva
A Danku Cvjetićaninu bila je to prva sezona u Ciboni koje se sjeća po jako dobroj suradnji s Draženom.
– Bili smo pravi tandem. Dražen me prihvatio kao suigrača na jako dobar način. Znao je u svakom trenutku gdje se ja nalazim i kako dišem. Ne pamtim da sam ikada u karijeri s nekim suigračem imao takav osjećaj. Nismo se nas dvojica puno družili izvan terena, no spajala nas je radna etika. Radili smo zajednički šuterski trening sa po 200, 300 ubačenih. Inače, i kao momčad bili smo dobra škvadra, skupina kvalitetnih ljudi i sportaša.
Još je ponešto rekao Danko, danas skaut Brooklyn Netsa, o tadašnjoj Ciboni.
– Premda nam je te godine trener bio Željko Pavličević koji je obavio sjajan posao, treba reći da je taj sastav zapravo posložio Mirko Novosel. A on je jako dobro posložio karaktere, pronalazio dobre načine da suzbije probleme, a Pavličević je sve to jako dobro vodio. Bila je to momčad i intelektualno jaka u kojoj je svatko znao svoju ulogu bez želje da bude nešto više ili nešto manje. Svi smo imali dosta samopouzdanja. To je sjajan primjer kako treba slagati momčadi u traganju za takozvanom “kemijom”.
I Cvjetićanin je, osim Nakića, bio cibos koji je u toj utakmici nastradao.
– I ja sam bio Sabonisova žrtva, dobio sam lakat u lice pa sam imao natečenu usnu i stavljao led. Inače, Nakić je u to vrijeme bio prava hobotnica. Igrač za pamćenje.
Ta utakmica u Budimpešti bila je pak fešta za pamćenje čega se prisjetio Franjo Arapović:
– Kad smo izašli na parket nismo mogli vjerovati da je toliko naših navijača, a bilo ih je valjda desetak tisuća. To nikad neću zaboraviti. Bilo je jako puno ljudi iz Hrvatske, ali nije bilo više dostupnih ulaznica pa smo mi igrači davali svoje akreditacije da bi ušli ljudi koj prate Cibonu a za to su bili zaduženi pokojni Vladimir Anzulović i dr. Božidar Fučkar.
I Arapović je bio jedan od onih koji su utjecali da u takvom grotlu Sabonis izgubi živce.
– Ja sam tada imao 21 godinu i znalo se što mi je za raditi. A radio sam blokove, skakao, i ako što zabijem. Sve se znalo tko što radi pa tako i tko će se baviti Sabonisom što je dopalo Nika i mene. Sabonisa je u ono vrijeme bilo jako teško zaustaviti, no mi smo ga uspjeli isprovocirati i izbaciti iz ritma pa je reagirao nervozno i zaradio isključenje što je riješilo pitanje pobjednika. Nakon njegova isključenja bilo je samo pitanje vremena kad ćemo potpuno slomiti njihov otpor – ispričao je Franjo.
A kada se to dogodilo u Pešti se dogodila velika cibonaška fešta. Najprije u dvorani, potom u hotelu Hilton, a na koncu i u jednom zakupljenom restoranu. No, ništa od tih oblika slavlja ne može se mjeriti s onim što se događalo kada su cibosi prešli mađarsku granicu.
– Takvo što se više nikad neće ponoviti. Iz Budimpešte smo krenuli iza doručka, a u Zagreb smo dospjeli tek iza 18 sati. Trebalo nam je 12 sati za tih 400 kilometara jer su ljudi napravili špalir od granice do Zagreba. Da nas pozdrave, izašli su na cestu i vrtićanci i školarci. To je bio daleko najveći spektakl u kojem sam bio sudionik – prisjeća se Arapović.
Nakić: Još čuvam onu votku
– Kad god se toga sjetim, prođu me trnci jer je to za današnje vrijeme nepojmljivo. Slike dječice i staraca uz cestu u tim mjestašcima kroz koja smo prolazili zauvijek ću pamtiti. Čak su nam i s proljetnim cvijećem ispisali “Bravo cibosi” – govori Nakić apostrofirajući jedan detalj s granice:
– Ondje su nas carinici izveli iz autobusa i uveli u njihovu postaju gdje su nam priredili mali koktel, a jedan od njih izvukao je bocu votke rekavši da mi to za ispriku šalje Sabonis. A ta je boca i danas neotvorena jer je to moj otac sa sobom odnio u Drniš, a ja sam to nedavno pronašao. Kad sam to ugledao, baš sam se obradovao.
I trener Željko Pavličević i danas smatra da je takvo što teško ponovljivo pa čak i da Cibona, nekim nebeskim čudom, opet bude prvak Europe.
– To je nešto što više nikad nisam doživio, čak niti kao trener Splita s kojim sam pet godina poslije također bio prvak Europe. I ondje smo imali briljantan doček, no ovo je ipak bilo specifično jer smo se vraćali po danu i to kroz sela. U kojima tog dana škole nisu radile samo da bi nas mogli pozdraviti uz cestu, a mi smo morali stati svakih nekoliko kilometara, a morali smo i na trg u Čakovcu, navratiti u Varaždin...
Cibonin put cvijeća, koji će svi putnici sretnog autobusa pamtiti doživotno, iz pera kolege Zorana Kovačevića izgledao je ovako:
“...nije bilo nikoga tko nije gutao knedle i tko se ne bi, radije od svega, plačem oslobodio nabujalih emocija... Već na samoj granici cibose je pozdravilo nekoliko stotina simpatizera. U obližnjem Hodošanu zacvrkutali su mali đaci plješćući uzduž ceste. Najdirljiviji je bilo prolazak kroz Malu Suboticu, nedaleko od osnovne škole u kojoj, u tim trenucima, nije bilo žive duše... Tri presretne bakice mašu i plaču, uzbuđeni starčić Draženu predaje cvijeće, a ovaj uzima pehar i opet izlazi na vrata i podiže ga iznad krova autobusa... Desetak minuta nije se moglo dalje jer su bus opkolili ljudi, djeca. Nestala je cesta pa se činilo da je tu, u Maloj Subotici, kraj puta... Ispred hotela Park nekoliko tisuća Čakovčana. U restoranu govori, tamburice, dvije velike torte... u Zelini transparenti, cvijeće i poljupci...”
Vrhunac slavlja dogodio se u Zagrebu, kod Doma sportova, gdje je cibose dočekalo oko 10 tisuća navijača. Kada je izašao iz autobusa s peharom, Dražen je završio na rukama navijača, a legenda kaže da su ga na koncu oni odnijeli do ulaska u njegovu zgradu u obližnjoj ulici Nova cesta. Bio je to najljepši mogući poklon igrača svom klubu za njegov 40. rođendan.
>>Na Draženovu trgu plamenik s Univerzijade, a proširuje se i njegov muzej
