Rijeka kao Europska prijestolnica kulture tone sve dublje – najprije je zbog virusa obustavila sve programe, onda su bili otpušteni ljudi koji su program trebali voditi, a sad je i policija počela privoditi organizatore. Sumnja se da oko pozornice za svečano otvorenje, nabavljene iz Novog sada, postoje nepravilnosti u javnoj nabavi. A zapravo je sve bilo dobro zamišljeno: dobit će se milijunski poticaji od grada, države, EU i privatnih sponzora, od kojih će se izgraditi razne korisne zgrade, recimo muzejske. U godinu dana izvest će se ovakav ili onakav program, netko će ga vidjeti ili neće, ali grad će dobiti kulturnu infrastrukturu i nešto publiciteta u svijetu. U tom smislu organizatori i nisu pogriješili.
Zgrade su uglavnom izgrađene i ostat će Riječanima, a trgovačko društvo Rijeka 2020. – EPK, osnovano da program provodi, ima još novca na računu. Prema nalazima revizije, država je uplatila 22,8 milijuna kuna, grad Rijeka još 18,7, a potrošeno je dosad 20 milijuna. Nisu u Rijeci pogriješili u računici – iako su šlampavi oko javnih nabava i ne podnose izvješća o potrošenom nadležnima, što su obvezni. Ne, znaju oni što je novac. Oni, međutim, ne znaju što je kultura. Rijeka se dala proglasiti gradom kulture, a nisu razmislili što je kultura. Kultura nije samo spektakl – poput grandioznog otvorenja 1. veljače u luci – nego nešto što čovjeku intimno nešto znači. Kultura čovjeku daje odgovor u osobnoj i društvenoj krizi, objašnjava mu mjesto u svijetu i smisao njegova postojanja.
Da Rijeka nije nudila takvu kulturu, vidjelo se iz otvorenja, na kojem je nastupila finska grupa Mieskuoro Huutajat, što doslovni znači “Vrištanje muškog zbora”. Njihovo besmisleno deranje nije jedina glupa dosjetka. Na početku programa EPK, na riječkom trgu postavili su umjetničko djelo “Stog sijena” Ivana Kožarića, koje i nije bilo ništa drugo nego stog sijena. Netko s dobrim ukusom za umjetnost ga je zapalio, i izazvao zgražanje medija i organizatora, a ne znam zašto jer se i to moglo protumačiti kao umjetnička intervencija. Naravno da je takva kultura ispraznosti i nemuštosti zamuknula u krizi. Istina, u ratu muze i inače šute, kaže latinska izreka, pa nije čudo da su zamuknule i u ratu s virusom. Ali da muze tako šaptom padnu, i to s milijunima na računu, greška je sustava.
Baš kad je ljudima trebao znak, svjetlo u mraku, dok su iz Italije stizale stravične vijesti, a državna ekonomija se urušavala kao kula od karata, trgovačko društvo za riječku kulturu otpustilo je 59 od svojih 70 zaposlenih. Pa naravno da ih je otpustilo – jer kulturu ne proizvode trgovačka društva nego pomaknuti pojedinci. Bez ikakva naprezanja mogu se prisjetiti da je Cezanne bio alkoholičar kao i Modigliani, da se Jesenjin ubio kao i van Gogh, da je Gutenberg umro siromašan kao i Vjenceslav Novak. Narkomani poput Baudelairea ili Trakla, samoubojice poput Schumanna i Zweiga, kockari poput Dostojevskog, odbačeni ljubavnici poput Verlainea, utamničenici kao Wilde, sifilitičari kao Gauguin – oni su stvarali kulturu na putu svoje propasti.
Nije bolje ni u Hrvatskoj. Donadini, Kranjčević, Šimić, Ujević, Matoš, Račić, Vidrić, Vida, Ante Kovačić, Steiner, mučno je i nabrajati, samoubojice, duševni i tjelesni bolesnici, izopćenici, doslovno gladni. Ili ubijeni u ratovima i zatučeni u gulazima kao Lorca i Mandeljštam, kod nas Goran Kovačić, Cesarec i Adžija. Poljubac Muze je često smrtonosan za one koji su njezini miljenici. Ideja da se može preživjeti dodir umjetnosti, i da se još na njemu može zaraditi, nova je moda. Umjetnost i u svijetu preuzimaju trgovačka društva. Pogledajte grafitera Banksyja: pa to je cijela mala umjetničko-političko-medijska korporacija.
Biznismen je i britanski umjetnik Damien Hirst koji je bio naumio postati najskuplji živući umjetnik. Da bi to uspio, smislio je lubanju od dijamanata, ali nije za nju dobio traženih 100 milijuna dolara, pa lubanjom trenutno upravlja dioničko društvo. Zato je najskuplje djelo živućeg umjetnika postala 2018. slika Davida Hockneyja, prodana na aukciji za nevjerojatnih 90,3 milijuna dolara; svi sumnjaju da ju je vlasnik kupio sam od sebe kako bi nabio cijenu i profitirao ubuduće. Pozornica na kojoj su stajali finski vikači u Rijeci stajala je 1,6 milijuna kuna, a toliko otprilike iznosi budžet grada Zagreba za potporu svim izdavačima i književnim festivalima za čitavu godinu, dok Ministarstvo kulture ima čak i manje novca za knjige. Je li ikome u ovoj epidemijskoj krizi, u izolaciji doma, palo na pamet nadahnuti se finskim arlaukanjem na YouTubeu? Provjerio sam. U 4 mjeseca skupili su 1139 pregleda. S mojim. Vrlo kratkim.
Od kulture u reci ostade samo bravareva olupina.