Kada povjesničari budućnosti budu nudili odgovore na velike političke zagonetke našega doba, među tim zagonetkama će svakako biti i pitanje raspada Sovjetskog Saveza i propasti komunizma. Za razliku od današnje mudrosti poklonika boginje Clio, koji još uvijek s nostalgijom gledaju na to razdoblje i uzroke propasti traže u “pogreškama” i “stranputicama” komunističkih vođa, vjerujem da će ti povjesničari budućnosti kao jedan od razloga propasti komunizma navesti - njegov besprimjerni uspjeh na globalnoj razini.
Priča je to o tome kako je jedna rubna europska sila, stjecajem okolnosti, ostvarila toliki utjecaj u svijetu da je u jednom trenutku poželjela postati supersila. Taj trenutak koincidira s trenutkom Staljinove smrti. Njegovim je nasljednicima bilo jasno da će izaći iz njegove sjene i osigurati legitimitet svojoj vlasti samo ako u nečemu nadmaše Velikog Vođu. Dok se Staljin u vanjskoj politici držao načela stare “Realpolitik”, koji je na apele za “svjetskom revolucijom” gledao s prezirom kao na neodgovorni “trockizam”, njegovi su nasljednici pomislili kako je upravo to prostor na kojem mogu nadmašiti svoga prethodnika.
I doista, sovjetski ekspanzionizam doživljava svoj procvat u poststaljinovskoj eri. Ruski tenkovi postaju rutina na ulicama Budimpešte, Praga ili Varšave. S revolucijom na Kubi Hruščov dolazi Amerikancima u dvorište i raketnom krizom gura svijet na rub nuklearnog rata. Preko svojih proksija u Vijetnamu Brežnjev i ekipa uspijevaju nanijeti poraz Amerikancima i proširiti komunizam na Indokinu. Afrika i Južna Amerika postaju zone njihova interesa. Na Bliskom istoku ostvaruju utjecaj poticanjem arapskog nacionalizma i instaliranjem sekularnih socijalističkih diktatura.
U dvadeset godina agresivne ekspanzionističke politike komunizam je postao globalan i već sredinom sedamdesetih činilo se da im nikad nije išlo bolje. Amerika je, s druge strane, s teretom poraza u Vijetnamu i krizom liderstva nakon Watergatea, bila u povlačenju. Njeni dojučerašnji saveznici u svijetu okretali su se protiv nje i padali pod sovjetski utjecaj. Bila je to, kako je rekao Kissinger, “naizgled najniža točka Amerike u međunarodnim zbivanjima”. Iranska revolucija i ponižavajuća talačka kriza izgledale su kao završni udar na ugled Amerike u svijetu. Činilo se da budućnost pripada drugoj strani.
A onda je uslijedila intervencija Sovjeta u Afganistanu kako bi osigurali još jednu stratešku točku za širenje svog utjecaja. Međutim, taj trenutak trijumfa ispostavit će se i kao trenutak njihova pada. Sovjetski tenkovi i avioni pokazali su se neučinkovitim za borbu protiv afganistanskih mudžahedina u gudurama Tora Bore. Kada su mudžahedini od Amerikanaca dobili “Stingere”, ruski udarni helikopteri Mi-24 postali su hrpa gvožđa i Sovjeti su izgubili dominaciju u zraku. Sto tisuća sovjetskih vojnika bilo je suočeno s gerilskim stilom ratovanja na tuđem terenu.
Intervencija Sovjeta u Afganistanu bila je ona točka u kojoj komunistički režim više nije mogao podnijeti vlastito širenje. Uslijedila je entropija čitavog sustava. Nedugo nakon povlačenja iz Afganistana urušio se i komunizam u samom Sovjetskom Savezu. Sve što su Sovjeti uspjeli svojim komunističkim globalizmom jest da su izgubili ugled “supersile”, uništili vlastito carstvo i pridonijeli usponu radikalnog islama kao nove geopolitičke snage.
Ironija je u tome da će, nakon pada komunizma, ideologiju globalizma prihvatiti Amerika, samo sada pod geslom “širenja demokracije u svijetu”. I možemo reći - gotovo s istim uspjehom. Njezina ju je elita gurnula u eksperiment stvaranja svjetskog Imperija, gdje je sama Amerika korištena tek kao sredstvo za uspostavu globalističkog carstva. Iz osjećaja vlastitog trijumfa ideologija je odnijela prevagu nad zdravim razumom i na kraju je polučila iste rezultate jedne sulude politike odvojene od stvarnosti - dovodeći Ameriku u situaciju u kojoj je počela gubiti status jedine “supersile”.
Tako je bilo sve do Trumpova zaokreta i odbacivanja ideologije globalizma, pod geslom “Amerika na prvom mjestu”. Njegova nedavna odluka da Ameriku naokon izvuče iz dugotrajnog i besmislenog rata u Afganistanu, čini se kao konačna prevaga politike zdravog razuma nad suludim ideološkim fanatizmom. Moguće da će i tamošnja zaraćena plemena, kada jednom Amerika prestane biti izgovor, pronaći neki modus “aktivne miroljubive koegzistencije”, a ideološki radikalizam izgubiti svoj “razlog postojanja”.
Što se nas tiče, za nadati se je kako će se dogovora držati i druga strana, što će na kraju omogućiti da se i naše snage povuku odatle. Naravno, ne na svoju ruku, već u dogovoru sa saveznicima, jer članstvo u savezu znači i obvezu. Bit će to korak u pravom smjeru, koji bi mogao povratiti ugled zapadnih demokracija u svijetu. Na žalost, za mnoge prekasno, među kojima je i hrvatski vojnik Josip Briški.
Zbog tuđih interesa su uvijek stradali nedužni