Naslovnica Premium Život i stil

Zagreb je tužan grad. Izmlaćen! Izgubio se taj njegov fantastičan, ciničan duh

Nestaje ta čudesna građanska generacija koja je kod kuće govorila njemački, koja je bila vrhunski obrazovana... I opet neće razumjeti Kosora
25. veljače 2016. u 22:50 2 komentara 2480 prikaza
19.02.2016., Zagreb - Paolo Magelli, kazalisni redatelj. Photo: Borna Filic/PIXSELL
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

“Imamo probe i po devet sati dnevno”, kaže poznati redatelj Paolo Magelli koji ovih dana u HNK Zagreb dovršava rad na drami “Žena” Josipa Kosora, svojevrsnoj sintezi dvaju Kosorovih dramskih tekstova: “Žena” i “U Café du Dôme”, a na pitanje kako ide, postavljeno preblizu premijeri zakazanoj za petak 4. ožujka, kaže: – Surovo pitanje. Kosor je pisac koji jako puno zahtijeva, ali i jako puno daje.

Zašto ga je Hrvatska zaboravila?

Napisao je 29 dramskih tekstova, i uz to romane, pripovijetke, autobiografiju, pjesme. Ja sam pročitao 22 djela, sedam ih je nedostupno, no čini se da će sada ipak i to biti objavljeno. Bavim se Kosorom gotovo godinu dana, on je doista neistraženi kontinent. Čitao sam kritike i ne mogu se načuditi kako su i on i njegovi režiseri, naročito Gavella, ovdje bili tretirani. Taj se tretman može opisati samo jednom riječju – odvratno. Njegovi su komadi, a na scenu ih je postavljeno sedam, imali veliki uspjeh u Beču, Berlinu, Parizu..., ali ne i ovdje. Ovdje mu uspjeh nisu tolerirali ni oprostili, a bio je kandidat za Nobelovu nagradu, povijest tvrdi dva puta, ali ja mislim da je bilo čak tri puta, no taj treći put, kad mu je nagrada bila i najbliža, tajnica je zakasnila sa slanjem dokumenata.

Što je vama najprivlačnije u njegovu djelu, zašto ste ga izabrali?

Razgovarali smo Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan, Željka Udovičić (dramaturginja predstave, op. a.) i ja o tome da je jedan od intelektualnih zadataka HNK Zagreb da otkriva velike i zaboravljene hrvatske pisce. I sada kada već idemo na ekshumaciju Kosora, željeli smo napraviti nešto što nije samo jedan njegov naslov, već smo tražili kompatibilne komade kako bismo stvorili novu kompoziciju i u njoj, uz dramaturško čišćenje, kompleksnije predstavili njegov diskurs i njegov svijet. Nakon toga Željki sam dao četiri komada, čak sam na početku bio megaloman i želio trilogiju, predstavu koja je trebala trajati pet sati. Od toga sam ipak odustao i tako smo došli od dvosatne “Žene”, kombinacije “Žene” i “U Café du Dôme”.

Taj prvi dio, priča o Limunki u “Ženi”, zapravo je bajka, ljubavna utopija, žena koja uspijeva pobjeći s ljubavi svog života dok negativce guta more?

To samo kod Kosora ima sretan kraj, ovdje neće završiti sretno, ali je i taj kraj inspiriran njime. Bit će to jedan sasvim drugačiji, grozan kraj, u kojem žena kaže: “Fuj muškarci!”

Što drugo može kazati žena koja je ovdje samo roba?

To! Žena je roba koja se dobije na kocki, ali je žena i roba koja se prodaje. Uz to smo išli i na Kosorovu opsjednutost ratom, kugom, gripom, išli smo u krajnosti, iskoristili njegove motive te mu na samom kraju dodali nekih sedam rečenica iz Camusove “Kuge”. Sve ostalo apsolutno je Kosorovo. Zanimljivo je kako on vidi taj apokaliptični Pariz, taj apokaliptični svijet, u kojem se sasvim iznenada pojavljuju neočekivani likovi. Kada se to dogodi, opet će Zagrepčani misliti kako im je taj Kosor dalek i tuđ. Nisu još sazreli za njega i njegovo djelo. Ovaj je grad, a kao stranac imam to pravo reći, u nekim stvarima, kada je riječ o hrvatskim autorima, užasno tvrd i konzervativan. On prihvaća mnoge pisce, one koje ja manje cijenim. Zagreb ih prihvaća kao moderne i suvremene, ali kada su hrvatski autori u pitanju, nevjerojatno je koliko to teško ide. A ja stvarno želim, zapravo to želi cijeli tim ove predstave, pokazati koliko je Kosor moderan, genijalan i interesantan. S glumcima se ozbiljno bavim tim pitanjima.

Fotografije s proba koje su stavljene na web-stranicu HNK Zagreb pokazuju da su neki dijelovi predstave vrlo brutalni, glumice kažu da ih polijevate tekućom plastikom, a sve završava s pištoljem?

Pištolj nam treba za dvije scene, Kosor ga ne navodi izrijekom, ali jasno je da to može biti i pištolj. To su ti apokaliptični znakovi prosuti kroz njegove tekstove. U Café du Dôme sve je vrlo veselo, podsjeća na varijete, za taj smo dio moji asistenti i ja pisali tekstove, i to na različitim jezicima. Nije nam važno da se oni razumiju, već da se kroz njih uhvati duh te epohe. No ono za što se borimo jest da ostanemo u tom svijetu koji nam Kosor sugerira. To nam je opsesija i 14 glumaca, koji su stalno na sceni od prvog do zadnjeg trenutka, ozbiljno radi na tome.

Numen radi scenografiju. Jeste li zadovoljni tom suradnjom?

S Numenom je sjajno raditi, sa Svenom (Sven Jonke, op. a.), ali tu je jako bitna i njegova supruga Ivana, naime ljudi poznaju njega, ali ona je vertikala i bilo mi je divno raditi s njima. Moj osnovni zahtjev bio je da ne želim caffe sa stolovima i da ne želim nikakvu imitaciju kavane – ni u Dalmaciji ni u Parizu, te da moramo ići naprijed, ne što bliže publici, nego unutar nje. Gledatelj ovdje mora vidjeti sve, svaki detalj, oči...

To glumce stavlja u još odgovorniji položaj?

Radimo to bez ikakva odmaka, a to je, naravno, izuzetno zahtjevno za glumce. Oni rade bez zaštite, bez padobrana.

Kako je bilo vratiti se u HNK Zagreb? Zadnju ste predstavu radili 2013. godine – “Na dnu” Maksima Gorkog? 

Ta 2013. nije bila dobra godina, bilo je mnogo problema u toj predstavi, naročito s podjelom. Ne želim sada ulaziti u to. “Žena” je moj pravi povratak, ovo smatram svojim velikim povratkom u Zagreb nakon punih šest godina intendanture u Italiji. I sada sam mogao birati između Zagreba i Njemačke, gdje je moja obitelj, ali prevagnuo je Zagreb.

Koliko se ovih godina promijenio Zagreb, a koliko HNK Zagreb?

HNK se promijenio utoliko što je Dubravka jedna posebna osoba, motor koji vuče ovu kuću naprijed, a ona i Ivica su ljudi koji sa sobom nose posebnu energiju. A Zagreb oduvijek doživljavam kao prostor svoje slobode, grad koji obožavam. Prvi sam put došao 1985. i taj je grad, bez obzira na sva moja putovanja, bio i ostao meni posebno važan, grad kojem se stalno vraćam.

Ovom predstavom slavimo i vaših 30 godina i rada u Zagrebu?

Prošla je 31 godina, a Zagreb me uvijek iznova fascinira. No ovog sam ga puta našao u stanju, kako bi to Kosor rekao, u kojem ga je zahvatila jedna čudna “gripa”, čudna apatija. Ovdje vlada kolektivna depresija. Zagreb je danas tužan grad. Izmlaćen! Izgubio se taj njegov fantastičan, ciničan duh. Nestaje ta čudesna građanska generacija koja je kod kuće govorila njemački, koja je uz Zagreb imala i stanove u Beču, koja je bila fenomenalno obrazovana... Ta je generacija ili pomrla, ili se odselila, ili je jednostavno više nema u javnom životu ovog grada. Moj je dojam da su nestali intelektualni vlasnici ovog grada.

Za mene je taj i takav Zagreb oduvijek bio vrh. I u osamdesetima kada sam prvi put došao, i od 1996. do 2003. kada sam živio u Beču i stalno dolazio u Zagreb. Tada je to bio grad koji je u mnogim elementima bio i ispred Beča, koji je imao jedan rafinirani cinizam koji je dolazio iz srednje visokog sloja. I taj je sloj bio i življi nego u Beču, jači u svom polemičkom dijalogu, u kreativnosti... To je Zagreb koji je nestao i to je taj duh koji treba vratiti ovom gradu.

I moram još pitati o plakatu predstave. Kada sam ga prvi put vidjela, moja jedina misao bila je Ena Begović. Lice žene i njena kosa izuzetno podsjećaju na Enu. Jeste li je zato izabrali?

Ozbiljno smo radili na plakatu. Želio sam prekrasno žensko lice unakaženo licem muškarca. I našli smo to lice koje me zadivilo. I mene podsjeća na Enu. •

>> Predstavljanje ”Djela Josipa Kosora” povodom premijere dramske predstave Žena

Gorivo
UŠTEDA
Čak i najmanja sitnica može utjecati na potrošnju goriva u vašem automobilu

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar abakus
    abakus:

    Generacija koja je kod kuće govorila njemački...? U mojoj obitelji kod kuće se govorilo njemački, ali to je bio jedan građanski svijet, svijet kulture, knjiga, druženja na intelektualnoj osnovi, glazbe, strasnih, dubokih i istovremeno uljuđenih rasprava - koji je bivši ... prikaži još! režim nemilice uništio. To sigurno nije bio svijet koji je Magelli pred 30 godina mogao zateći u Zagrebu. I sasvim sigurno to ne bi bio svijet u kojem bi se on kretao. Nije mi zaista jasno zašto Hrvatska financira ovog Talijana, ljevičara nad ljevičarima koji nikakve škole u životu nije završio, tipa koji je po svijetu posijao djecu o kojoj je sam rekao da se ne brine jer je, citiram: "Gubljenje vremena brinuti se za djecu.", niškoristi čovjeka u svakom pogledu kojeg iz nekog razloga (ma zna se kojeg) naši mediji uporno predstavljaju kao nekog intelektualca i veličinu... Stvarno svakakvi ljudi k nama dolaze i žive na račun našeg novca...

  • bakulušić:

    Poštovani gospodine Magelli! "Kulturnjaci 2016." su Vam opako podvalili i izložili Vas blamaži. Zagreb koji Vi opisujete riječima: "Nestaje ta čudesna generacija koja je kod kuće govorila njemački...koja je bila fenomenalno obrazovana..." je Zagreb iz 1885. godine. Zagreb iz 1985. ... prikaži još! godine je komunistički grad u kojem je glavnu riječ imala komunistička intelektualna "elita", obrazovana uglavnom na ideološki obojanim fakultetima (izuzev prirodoslovlja i tehnike) i nisu ni blizu onome što Vi opisujete. Vladalo je komunističko jednoumlje na svim područjima od vrtića do muzeja i kazališta. Gadno su Vam podvalili jer žele da im Vi pomognete da zadrže naslijeđena i partijski stečena prava i povlastice iz tih komunističkih vremena. Gadno su Vam podvalili i zatražite da Vam se ispričaju. Žao mi je što Vam se to dogodilo.