Naslovnica Premium

Ni Račan ni Milanović nisu dali ostavke nakon poraza

Račan 2004. nije imao protivnika koji bi ga se usudio izazvati, a Milanović se suočava s bespoštednim kritikama velike koalicije iz Zagreba i Splita, okupljene oko Riječana i Zlatka Komadine
02. veljače 2016. u 08:45 2 komentara 1050 prikaza
 Ivica Račan
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Ima li u našoj politici povratka na staro? Jesu li se vodeći politički akteri doista promijenili, kako opetovano tvrde, ili i dalje vode politiku, kao obično, koja devastira društvo? Valjani odgovor na ta pitanja, ključna za ciničnom politikom opterećenu Hrvatsku, ponajprije zahtijeva razmatranje stvarnosti dviju najvećih stranaka. Ona koju vodi Tomislav Karamarko koja, otprije obilježena klijentelizmom i primitivizmom, pokazuje znakove da nije postala “novi HDZ” . Začudno je to obustavljanje, i to baš na dan formiranja Vlade, istrage nad Josipom Rimac i podizanjem optužbe protiv činovnice koja joj je pomogla pri zakonski neosnovanoj dodjeli stambenoga prostora (nagradno pitanje: hoće li supružnici Rimac “napaćenom narodu” vratiti stan od 128 kvadrata vrijedan oko 550.000 kuna?)! Ili ulazak u Vladu, i to za resor kulture, “floskula povjesničara” koji poriče navođenje antifašizma, odnosno odluka ZAVNOH-a iz 1943., u Izvorišnim osnovama Ustava? Unatoč pojavama takve vrste (Karamarko doista pretjeruje s “igrom prijestolja” što bez argumenata iznosi optužbe o krađi glasova na nedavnim izborima…), primjereno je malo pustiti vodstvo HDZ-a da s premijerom iz bijeloga svijeta i malomišćanskim mostovcima isproba mogućnost društvene, pa time i stranačke, promjene nabolje.

Sada već oporbeni socijaldemokrati, pak, ne trebaju dobiti ni takvu odgodu. Čelnici SDP-a poruku da nema povratka na staro istaknuli su kao zaštitni znak koalicije Hrvatska raste, ali u svom djelovanju već dugo voze u rikverc. Posljednjih nekoliko tjedana javnost je bila preplavljena kritikama spram glavnoga vozača, ali se malo tko pitao zbog kojih je dubljih razloga bolid SDP-a (ta je velika Partija prije tri-četiri godine zajedno s partnerima imala gotovo sve bitno pod svojom kontrolom) skrenuo i tresnuo u ogradu, i tako više puta. Ti se razlozi, ocjenjujem, ne odnose samo na jednu osobu i razdoblje, nego su vezani za djelovanje stranke u cijelosti i njene nomenklature u posljednjem desetljeću i pol.

Sve kako je ostavio Račan

Ovdje je sve točno onako kako je ostavio Ivica Račan – govorio je Zoran Milanović novinarki Ivanki Tomi prije desetak dana pokazujući joj ormar s knjigama, bocama žestokoga pića i čašama, netaknut još od smrti povijesnoga vođe SDP-a. “Oproštajni” intervju objavljen 22. siječnja Milanović je počeo objašnjenjem da se Račanov ormar ne dira zbog “poštovanja i svijesti o tome da smo svi prolazni” . Posljednja misao, međutim, nije potvrđena sadržajem toga dominantno “ja pa ja” intervjua: sadašnji šef SDP-a sebe uopće ne doživljava kao politički prolaznoga. Govori u superlativima o svojoj osobi i političkoj ulozi – ponovno se kandidira za tu istaknutu dužnost. Sebe vidi kao zaštitni znak zdrave budućnosti stranke i države usprkos dugom rafalu poraza koji je izranjavao SDP. Ističe da od 2009. s velikim uspjehom okuplja stranku, pa i hrvatsku ljevicu, te čak kaže: “Ovakva energija i zajedništvo nisu do sada viđeni u SDP-u.” Tvrdi to suprotno okolnosti da je stranka sada izrazito podijeljena i “ubijena u pojam” ; neumitne činjenice pokazuju da ona u ovom času uglavnom ne živi u “kući moći” – pod svojom kontrolom (više) nema vlast u državi, metropoli ni velikoj većini županija.

Nužno je pokadšto konzultirati se s učiteljicom života. Milanović u nastojanju da se održi na čelu SDP-a zapravo slijedi obrazac svoga prethodnika. Ni Ivica Račan, naime, nije dao ostavku na mjesto šefa stranke nakon izbornoga poraza potkraj 2003. godine. Preteško mu je pala dužnost premijera: vladajuća koalicija u prve četiri godine prošloga desetljeća bila je iznutra nestabilna, a izvana pod pritiscima svekolike desnice i nekih drugih čimbenika. Uspješno usmjerena na konsolidaciju demokracije, ali nespremna za poduzimanje drugih reformi, pri kraju je mandata pokretanjem infrastrukturnih projekata i na druge načine uspjela potaknuti rast gospodarstva. Račan i suradnici ipak nisu uspjeli kapitalizirati okolnost da je 2002. prevladana ekonomska kriza. Nisu bili svjesni učinka relativne deprivacije, na što je upozoravao dubokoumni Josip Županov, prema kojemu se ljudi najviše bune kad im se situacija poboljša budući da im se povećaju očekivanja. HDZ je s novim i komunikativnim liderom proveo snažnu kampanju i lako osvojio vlast.

Milanović je u jednom ipak u pravu: nakon izbornoga kraha u jesen 2003. unutar stranke nije bilo otvorenih prigovora na njeno vodstvo. Ali su kritike odjeknule u javnosti. Nakon toga poraza SDP-a bio sam, uz Jelenu Lovrić, Marinka Čulića i Žarka Puhovskog, među nekoliko javnih osoba koje su pozvale Račana na ostavku s položaja predsjednika stranke, što bi bilo sukladno obećanju koje je dao uoči izbora. Predsjednik SDP-a i neki njegovi suradnici jako su mi zamjerili taj poziv i druge kritičke istupe na njihov račun, osobito zato što sam do kraja 2001. bio član te stranke, koja nije bila za mene, a bogme ni ja za nju. U proljeće 2006. ipak su obnovljeni moji kontakti s Račanom, osebujnim političarom kojega sam, bez obzira na neke razlike u mišljenju, poštovao zbog njegova iskustva i obrazovanosti te osvjedočene humanosti. U drugoj polovici te godine, do obznanjivanja njegove bolesti, u nekoliko sam navrata, uglavnom u uredu u kojem sada stoluje Milanović, vodio višesatne razgovore s Ivicom Račanom, političarom koji se s intelektualcima razilazio, ali je s njima znao biti i pomirljiv.

Na tim barem za mene vrlo zanimljivim susretima nisam vodio bilješke, ali se dobro sjećam nekih njegovih misli. Opsežno je pričao anegdote – nadasve je želio napisati memoare – vezane za političku povijest Partije i sebe osobno. Najviše je pak govorio o svome životnom projektu – SDP-u.

Račanov obraz i novi poraz

Bilo mu je jako važno slijediti moralne uzuse: “Vlast možemo izgubiti, ali obraz ne” , što je poruka koju je opetovano javno isticao, a naposljetku se održala kao srž njegova političkog nasljeđa. Istaknuo je sljedeće: “Od svih stranaka nastalih nakon raspada SKJ samo je SDP u Hrvatskoj važan politički faktor. Druge su ili nestale s političke scene ili više nisu važne.” Račan je bio uvjeren da bez snažnoga SDP-a nema istinske demokracije kod nas. Jedino Partija, po njegovu mišljenju, može efikasno promicati demokratske i europske vrijednosti, dok su druge velike stranke, naročito HDZ, uglavnom opterećene nacionalizmom i(ili) korupcijom. Slijedom toga, SDP se treba idejno i organizacijski održati, pa čekati da ponovno dođe na vlast i nastavi demokratizirati zemlju. A na vlasti vodstvo SDP-a mora biti spremno na kompromise. Rekao sam mu da ta argumentacija ima neku logiku u okolnostima u kojima je iznesena, ali da njegova, kao i druge stranke, ovise o promjenama širega konteksta; s druge strane istinski velike stranke trebaju, posebno kad su na vlasti, učiniti sve potrebno da se ekonomske i društvene prilike znatno poprave, pa čak i ako reformske intervencije dovedu do poraza na sljedećim izborima.

Nakon smrti Ivice Račana, stranka je na čelu s tada perspektivnim liderom Zoranom Milanovićem prvo 2007. pretrpjela poraz od kvarnoga, ali komunikacijski i financijski moćnoga Sanaderova HDZ-a. Početkom 2012. socijaldemokrati su naposljetku došli na vlast, ali u uvjetima tvrdokorne gospodarske i društvene krize. Partija i njeni partneri s lijevoga centra u većem dijelu svoga mandata uglavnom nisu poduzimali ozbiljne reforme; neke blagotvorne mjere, poput ublažavanja problema dužnika kredita u švicarskim francima, donijeli su tek u izbornoj godini.
Ta je vlast, istina, kontinuirano bila pod pritiskom ideoloških i povijesnih podjela, što je uz pomoć dijela braniteljskih udruga, elemenata obavještajne zajednice, nekih medija i hijerarhije Katoličke crkve potencirao Karamarkov HDZ. Sve je to navlas sličilo situaciji kojom se u prvim godinama prošloga desetljeća suočavao Račan i politika koju je vodio povijesni vođa SDP-a. Baš kao što i Milanovićevo odbijanje poziva na ostavku (uputili su mu ga neki javni uglednici i članovi stranke, ali i pojedinci koji ne uživaju poštovanje, barem ne na ljevici) nalikuje na Račanovu odluku da ostane na čelu SDP-a i nakon gubitka izbora.

Mnogi pokazatelji upućuju na opravdanost ocjene kako je svojim djelovanjem Milanović uglavnom ostvario kontinuitet s Račanovom politikom. Konačno, nijedan ni drugi nisu, dok su držali kormilo vlasti, ozbiljno pokušali demontirati neracionalni ekonomski i politički sustav koji je “cementirao” HDZ još devedesetih. Zapravo su se tom sustavu prilagodili. Hrvatska i nakon njihova vladanja ima čak 21 županiju i brojne općine ovisne o potpori države; kod nas i dalje prevladava politički kapitalizam; javna uprava je glomazna i neefikasna, a sudstvo često kvarno i sporo; politička podobnost još uvijek, vjerojatno i više nego prije jer se već dugo zapošljavaju i “naši” i “njihovi”, prevladava kao kriterij odabira kadrova za javne dužnosti i službe itd. Ali Račan i Milanović nisu slični u stilu (koji je čovjek, kako vele Francuzi). Dok Milanović komunicira osebujno ali nepažljivo, njegov prethodnik je “mjerio” svaku riječ, bivajući pokadšto i monoton; za razliku od “Zoke”, koji odbija od sebe neistomišljenike, Račan je i na različito misleće u javnosti djelovao integrativno i najviše zbog toga uživao velik ugled.

U ovoj situaciji ipak treba, koliko je moguće, prošlost staviti sa strane. Za sadašnjost i budućnost SDP-a, a time i za demokraciju u Hrvatskoj, ključno je pitanje zašto se dogodila serija izbornih i političkih poraza 2014. i 2015. godine. Za taj je rasap na prvi pogled isključivo odgovorno najuže vodstvo Partije. Hiperaktivni lider stranke veći se dio mandata izjašnjavao kao liberal ili čak konzervativac; čak je jednom izjavio: “SDP nije ljevica, nego stranka centra.” Suparnike očito dominantno shvaća kao neprijatelje i izražava manihejski pristup politici (“Ili mi ili oni, izbor je jasan. Ili svjetlo ili tama.”). Milanovićev inače originalni stil komuniciranja sve je do početka posljednje kampanje, pa djelomice i u njoj unatoč uputama konzultanta Alexa Brauna, bio opterećen elitističkom pa i nasilnom retorikom. Potporu birača više je nastojao zadobiti izazivanjem straha (od povratka desnice na vlast) nego projiciranjem pozitivnih težnji, što je koaliciji Hrvatska raste donijelo gotovo trećinu glasova, ali nedovoljno za formiranje vlasti. Pregovore je vodio i više nego katastrofalno, bez prave strategije poduzimajući neuspješne zavjere i dvolično se odnoseći prema mogućim partnerima koji su i sami “držali figu u džepu” .

Željezni zakon oligarhije

Naposljetku je izgubio vlast, ali i obraz u znatnom dijelu javnosti. Sadržajno autistični, licemjerni i agresivni Milanovićev intervju u emisiji “Nedjeljom u dva” 17. siječnja najvjerojatnije će ostati zabilježen u povijesti političke komunikacije kod nas kao jedan od najneugodnijih nastupa vodećih političara, npr., uz govor već ozbiljno bolesnoga Franje Tuđmana u zračnoj luci Pleso 1996. ili intervju korupcijom načetoga Ive Sanadera s novinarskim pit bulom Mislavom Bagom deset godina poslije.

Međutim, za lošu sadašnju situaciji najviše je odgovorno 39.000 članova Partije. Iako velikom većinom demokratski orijentirani, podčinili su se “željeznom zakonu oligarhije”, koji je upropastio mnoge stranke. Mnogi su se klanjali vođi i stranačkom “plemstvu” umjesto da budu kritični prema njihovoj politici. Pristali su da se stranka otuđi od intelektualaca i uglednika, pa i da na različite načine izgubi rijetke osobe koje imaju ideju i kičmu da je javno iznesu (znakovito, najviše žene: Željku Antunović, Mirelu Holy, Aleksandru Kolarić, Olgu Muratti). Uglavnom nisu poticali razmjenu misli u stranci i izvan nje i konstruktivno djelovanje “na terenu”, nego su odobravali sterilne umotvorine stranačkoga vrha i “taktičke poteze” Milanovića i pobočnika.

Nisu upozoravali da se stranka od početka 2012. do kraja prošle godine zapravo svela na obnašanje vlasti. Zanemarili su da vlast koju predvodi SDP ne realizira izborni Plan 21, što znači da ne modernizira zemlju. Okrenuli su glavu od činjenice da stranka ne promiče dovoljno vrijednosti i interese svojih birača, ponajviše građana koji žive od svoga rada i znanja, iz kod nas devastiranoga srednjega sloja.

Međutim, postoje i neke bitne razlike između (ne)prilika u SDP-u prije 12 godina i sada. Prva se odnosi na okolnost da Karamarkov HDZ ima iskustva koja mu mogu pomoći da ne ponovi grube greške iz sredine i druge polovine prošloga desetljeća. U za to vezanim nastojanjima potencijalno su mu korisni novi saveznici koji politički ovise o poduzimanju reformi na zasadama struke i morala. Prema HDZ-u, naravno, treba biti posebno skeptičan, previše u njemu ima lakomih mudrijaša i podzemnih igara, ali s potporom Tihomira Oreškovića i mostovaca ima neku šansu da barem djelomice uskrsne kao stranka koja radi za opće dobro.

Druga se razlika tiče odnosa unutar SDP-a. Dok Račan u sklopu stranke početkom 2004. nije imao protivnike koji bi mu izašli na megdan, Milanović se ovih tjedana suočava s bespoštednim kritikama velike i moćne koalicije (vodstva zagrebačke i splitske gradske organizacije su se zapravo već izjasnila protiv njega) okupljene oko Zlatka Komadine. Pomalo vremešni riječko-primorski župan ne obiluje ni energijom pa – osim suvislih prijedloga za unutarnju demokratizaciju stranke – ni inovativnim idejama. Stoga bi za SDP bilo uputnije da se kandidirao (i) netko mlađi, moderniji, poput Borisa Lalovca. Međutim, iskusni Komadina ima šarma i ugleda, pa i potporu više lijevo orijentiranih javnih i stranačkih uglednika. Posljednji su mu već pomogli da se konačna bitka održi 2. travnja, u vrijeme kad mu više odgovara. Ali ima tko pomoći i Milanoviću...

U nastupajuća dva mjeseca vrijednost političkih dionica “Zoke” u javnosti i stranci – opora biblijska konstatacija: ljudi koji zatvaraju vrata pred suncem koje tone – dodatno će padati. S druge strane, bivši je premijer u pravu kad podsjeća na okolnost da će se izbori provesti po načelu “jedan član – jedan glas”. U takvim se uvjetima ljudi s iskaznicom SDP-a poglavito mogu opredjeljivati prema dojmu o individualnoj snazi kandidata. Pa i “prgavosti” koju u smislu svoje neprispodobive kvalitete ističe Milanović, kao garanciji ne samo žestokoga suprotstavljanja vladajućima, kojima će on “dati pakao”, nego i mogućnosti za brzo vraćanje na vlast.

Zaključno ističem važno upozorenje Billa Clintona: “Snažni i u krivu pobjeđuje onoga koji je slab i u pravu.” Dakle, Komadina najviše ovisi o tome hoće li zorno pokazati (političku, osobnu) snagu, a Milanović ponajprije o uspjehu uvjeravanja da je (bio) u pravu. Partija je međutim idejno zapuštena (najlakše je sada reciklirati stare ljevičarske parole) i klonula zbog non-stop poraza i šokova. Zbog toga i drugih razloga treba ocijeniti kako će i jedan i drugi izbor, uz moguće prozračivanje, donijeti ovakvo ili onakvo vraćanje na ustajalo staro. Ovaj sraz je samo uvertira: socijaldemokratima tek slijedi veliko pospremanje.

>> Lijeva kulturna hegemonija traje već punih sedamdeset godina

COTRUGLI Business School
TOP MENADŽERI
Zapeli ste na poslovnom planu? Postoji škola koja će vam pomoći da iskočite iz prosjeka

A1 izdvaja za Vas

  • bakulušić:

    Gospodine Lalić, komunisti su ostavke davali prije putovanja na Goli otok. I skoro nikada više. Dakle, nema tradicije.