Dok se naši politički koncert-majstori upinju kako od raštimanog hrvatskog političkog orkestra stvoriti melodiju koja bi bila ugodna svakom uhu, pozadinska buka kao da biva sve glasnija. Stožerna je lijeva stranka u rasulu, bez vizije i plana što i kako dalje, tako da će njezin plan reforme ljevice vjerojatno završiti u protestantskom reformatorskom stilu – stvaranjem nekoliko malih i nepomirljivih sekti okrenutih aktivizmu i okupljenih oko konkretnih ciljeva. Napadat će i dalje socijalne institucije, koje za većinu ljudi još uvijek predstavljaju vrijednosti do kojih drže, kao nazadne i zastarjele. Trenutačni događaji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu samo su simptom toga duha rastakanja ljevičarske paradigme u Hrvatskoj, agonije u kojoj se našla nakon što je s njihova horizonta nestao i zadnji tračak nade i smisla. Pretjerano investiranje u nekakav konkretan projekt uvijek je simptom odsutnosti šire vizije vlastite budućnosti.
Na desnici je, ipak, prava zabava. Najviše se krade upravo od ljevice. Čerupa se njezin leš. Čuveno Plenkovićevo “okretanje centru” nije moglo završiti nikako drukčije nego kao kentaursko nasađivanje lijepe, ljevičarski skrojene glave, na robusnu tjelesinu desničarskog konja. “Okretanje centru” nije ništa drugo nego drugarsko prisezanje desnice ljevičarskim idealima na odru ljevice. Novi je to i sasvim izvanredan eksponat na našoj životinjskoj farmi. Od toga kako će ova glava prirasti na to tijelo, pa i hoće li na kraju sasvim srasti s njim, uvelike ovisi i koliko će skladna biti politička melodija koju ćemo slušati idućih godina. Melodija je to, čini se, koja bi se dobro uklopila u vladajuće globalne glazbene trendove. Nije li njemačka kancelarka također napravila taj kentaurski zaokret ulijevo usvojivši dobar dio ljevičarskih politika? Nedavna podrška obitelji Bush, koji predstavljaju svojevrsni simbol američkog neokonzervativizma, predsjedničkoj kandidaturi radikalno lijeve Hillary Clinton također dobro oslikava taj globalni kentaurski glazbeni trend.
Ipak, taj je konj na umoru. Desnica koja priseže ljevičarskim politikama kako bi sebe predstavila kao centar već je prokazan mađioničarski trik. Ta se glazba možda još sluša u kuloarima vlasti, na svečanim prijmanjima ili političkim seminarima, ali ona više ne trešti iz gradskih kafića i na seoskim zabavama. Trikovi se obično koriste da bi se prikrila stvarnost. A stvarna prijetnja globalnim glazbenim trendovima stiže s desnice koja još uvijek nosi glavu konja. Možda je ta glava manje lijepa i ne toliko pametna, ali ona je ta koja zna upravljati svojim konjstvom. Ona rže i rita se, i ne nasjeda na trikove. Jedan takav dobar konj upravo se sprema na američkim izborima pomesti njihove Clinton-Bush kentaure. Na europskim trkalištima je slična stvar – britanski konj nedavno je odbacio Cameronovu kentaursku glavu i sada, preko Ukipa, vraća svoju staru, konzervativno skrojenu glavu. Na Kontinentu su stvari još dijalektički polovične – Merkel je priznala poraz svoje politike, ali njezin se konj još nije ritnuo. No, tom dijalektičkom konju možda se ne treba ni veseliti. U svakom slučaju, treba ga držati daleko od sebe.
U svojoj nedavnoj kolumni Steve Sailer podsjetio je na logiku promjene glazbenih trendova. Sredinom sedamdesetih je, naime, rock-glazba bila na umoru. Zadesila ju je ista sudbina kao i jazz koji je prethodno skinula s trona. Iako glazbeno sofisticiraniji od rock’n’rolla, koji se izvodio na tri akorda, jazz je izgubio bitku jer je prestao biti glazba za narodne uši i postao previše elitistički i ezoteričan. To isto događalo se rock-glazbi s Doorsima i Pink Floydom. A onda je na scenu, s Ramonesima i Sex Pistolsima, stupio punk-rock i spasio stvar. Gitara je postala stroj za stvaranje buke. Taj glazbeni izričaj smatrao se umjetnički inferiornim rocku i barbarskim. Bio je pobunjenički, provokativan, uvredljiv, neprilagodljiv, antisistemski, radnički, desničarski – i bio je zabavan. I mase su ga prihvatile.
Slična se stvar danas događa s usponom desničarskih pokreta – pobuna protiv sistema i njegovih elita dolazi zdesna. Ta pobuna je bučna, robusna, provokativna, antisistemska – i zabavna. Ona je neuklopiva u vladajuću paradigmu. Sa svih strana pljušte optužbe za fašizam i povratak barbarstva. Alt-right postao je babaroga i noćna mora elita na vlasti. Ali mase, kojima je dosta trikova vlastitih šminkera, koje žele prodrmati sustav i pritom se dobro zabaviti, prihvaćaju ga. To je ta pozadinska buka koja sreću kvari našim koncert-majstorima. To je konj u galopu koji svoje konjstvo želi nazad.
