Otac Vesne i Zorana Pusića, pravnik i akademik Eugen Pusić dobit će, kako mediji izvješćuju, „park u Zagrebu“ – zvat će se „Park Pusićev vuglec, dr. Eugen Pusić (1916. – 2010.)” Nazivanje nekog gradskog trga ili ulice po nekom velikanu smatra se zadnja 2-3 stoljeća najvećom mogućom čašću. U srednjem vijeku nisu o tome razmišljali, nego su trgove zvali po crkvama, a ulice po obrtnicima ili stanovnicima, zbog čega ste u Zagrebu imali neambiciozne nazive kao što su Kožarska, Mesnička ili Mletačka. S carevima se to unaprijedilo pa su, recimo, nakon posjeta Josipa II. Zagrebu cestu za Petrinju, dotad nazivanu Med grabami, imenovali Ulicom cara Josipa II; nakon što ih je iznervirao, nazvali su je Petrinjskom. Novi carevi istiskivali su stare, pa je maršal Tito uzeo trg kralju Aleksandru, da bi ga potom i sam izgubio.
Velikani iz 19. stoljeća najbolje su prošli jer se tada izgradilo središte grada pa su najljepše ulice i trgove zgrabili ilirci i oni kojima su se divili: Gundulić i Marulić, Zrinski i Frankopani, Gaj i Preradović. Potom su se ulice dijelile zaslužnim političkim suvremenicima, koje smo mi do danas zaboravili, kao što su Tuškan, Banjavčić ili Breščenski, za kojeg Krleža u Baladama Petrice Kerempuha kaže da je kurva i posranac.
Komunisti su dosta toga ispreturali, nazvavši, recimo, Zvonimirovu po Crvenoj armiji. Međutim, i gradili su mnogo posvuda, pa su imali obilje prilika da svi partizanski korpusi i brigade dobiju svoju ulicu, kao recimo u zagrebačkom naselju Trnsko. Republika Hrvatska htjela je ispraviti povijesne nepravde pa su tako u Donjem gradu u Zagrebu ulice dobili Borna, Ljudevit, Mislav, Mutimir, Višeslav i Držislav. No mlada država proizvela je i sama mnogo velikana koji su zaslužili čast ploče s imenom – ali avaj kad se ništa nigdje ne gradi. Kamo smjestiti sve te zaslužne, tim više što su se i kriteriji veličine promijenili pa nam nije neobično da su na listi čekanja pjevačica Novih fosila Đurđica Barlović (od 2019.), trener Dinama Josip Kuže (od 2017.) i šansonijer Arsen Dedić (od 2015.). Nestašica trgova i ulica tolika je da neki čekaju desetljećima i većina nikad neće doći na red: novinar i publicist Josip Horvat čeka od 2011., povjesničarka umjetnosti Lelja Dobronić od 2007., političar Ante Paradžik od 1996., skladatelj Ivo Lhotka Kalinski od 1993., misionar u Indiji Ante Gabrić od 1990., a najduže čeka Johannes Gutenberg, od 1968. Iz te je perspektive zbilja impresivan uspjeh Eugena Pusića koji se upisao na plan grada iste godine kad je i predložen. Naime, predložen je tek 2021., a uz njega je u Fond imena za imenovanje javnih prostora za cijelu ovu godinu dodano samo još dvoje ljudi: povjesničar umjetnosti i likovni umjetnik Dimitrije Bašičević, koji to stvarno nije zaslužio, i Otti Berger, zagrebačka dizajnerica i slikarica koja to jest zaslužila, profesorica na školi Bauhaus, umorena u Auschwitzu.
No kronični i akutni manjak ulica i trgova dovodi u sumnju smisao sve te žudnje za besmrtnošću. Budući da nove ulice u Zagrebu nastaju samo u infrastrukturnom kaosu periferije i ne može ih se nazvati po pristojnim ljudima, Zagreb je počeo svaki slobodni komadić zelenila nazivati parkom, samo da mu se može uvaliti neko ime. Po Petru Stipetiću nazvat će se, primjerice, bezvezna zelena površina uz Vukovarsku, blizu Konzuma; bit će to Park Petra Stipetića, ali samo po nazivu, nipošto po uređenju. Ista je stvar u Sesvetama, mala tratina s nešto drveća, ružnim autobusnim stajalištima i još ružnijim kioskom, promaknuta je u Park Roberta Zadre. U Sigetu je isto tako bezoblična zelena ploha nazvana Parkom Vijeća Europe. Braća Veselica su razdvojena tako da je Vladimir dobio tzv. park na Peščenici, a Marko dio ružnog savskog nasipa kod Gredica, od kojih se nijedno ne može naći na Googleovoj karti. Eugenu Pusiću dodijeljen je ipak slatki komadić zelenila na Šalati, no čak je i gradskoj upravi to bilo previše optimistično nazvati parkom pa su se odlučili na simpatični lokalizam „vuglec“, to jest mali ugao.
Zagrepčani bi rekli – malo pa niš. Imamo toliko važnih mrtvih da im svi živi zajedno ne mogu načiniti dovoljno novih prometnica, mostova, aerodroma i trgova. Zaslužni nam zato kapaju na kapaljku, bez ikakva smisla i reda, pa nije jasno koju poruku želimo prenijeti onima koji ostaju. Nije jasno ni kako tu poruku prenosimo nazivajući po zaslužnima beznačajne i neprimjetne prostore, kao što je genijalna fotografkinja Marija Braut dobila bezimene stube između Ružičnjaka i Horvatovca. Dakako, mogli bismo prema velikanima nazivati šoping-centre, liftove u neboderima, rotore, vile na moru, punionice električnih vozila, reciklažna dvorišta, adventske kućice, terase kafića, privatne plaže, ilegalna smetlišta, preplaćene nadstrešnice, dvaput obojene tunele i druge građevine i institucije tipične za naše doba. Ili bismo jednostavno mogli odustati od imenovanja, da se ne sramotimo. Mrtvima neće nedostajati počast koja to nije.
Nazivi ulica, cesta, ili parkova u bivsoj drzavi , nalicje su propagande i indoktrinacije iz tog vremena. Da se sacuvaju 'uspomene' na to doba, mozda je trebalo samo izmjeniti neke nazive kao 'Ulica JNA' u Ulicu agresorske JNA, 'Trg marsala Tita' u Trg zlocinca Tita, ili Autoput 'Bratstva-jedinstva' u Autoput velikosrpske agresije .