Negdje oko polovice pulskoga festivala pomoćnik ministra kulture Srećko Šestan kolegijalno mi je, nipošto docirajući, prigovorio da sam preoštar u komentarima hrvatskih filmova i pozvao me neka se samo sjetim produkcije devedesetih godina.
Odgovorio sam da me većina dotad prikazanih naslova upravo i podsjetila na to neslavno razdoblje kada su se rasipali državni milijuni na skupe fantazme privilegiranih pojedinaca, da su oni filmski režiseri, a da su (ne)djela koja snimaju filmovi.
Jedina je razlika što ovi današnji nisu režimski intonirani i ne uvaljuju se bezočno nikome u politici, ni skupinama ni pojedincima. Do kraja se festivala taj dojam o povratku 90-ih u Arenu, na sreću, donekle promijenio, ali ostao je dojam da bi povjerenici za film sljedeći put kada se ponovi slučaj “Kradljivca uspomena” Vicka Ruića morali iz vlastitog džepa vratiti bačeni novac.
Ipak, ne misle svi tako. “Jako sam počašćena što sam vidjela taj film”, komentirala je bivša ministrica kulture Vesna Girardi-Jurkić projekciju “Kradljivca uspomena” (citiram bilten) dajući prilog rasvjetljavanju slučaja diletantizma hrvatskog filma devedesetih i svojih zasluga za to. Pazite, nitko živ nema pojma o čemu je u filmu riječ, a bivša je ministrica upravo počašćena što je imala priliku vidjeti takvo vrhunaravno umjetničko djelo.
A čemu se čudim? Ista osoba izjavila mi je u intervjuu početkom devedesetih da su prva pretpostavka za dobre filmove koje će odobravati njezino ministarstvo – “lijepi scenariji”. Nikada nisam shvatio je li mislila na scenarije uvezane zlatnim vrpcama i ružama ili na one koji stignu upakirani u fascikle s natpisom “zna se”. Filmske devedesete su prošle i na svakom je od nas da učinimo što je moguće da se ne vrate.
