Hoće li se Hrvatska kada uđe u Europsku uniju ponašati kao
Poljska?, upitao je jedan zastupnik u Europskome parlamentu
izvjestitelja za Hrvatsku Hannesa Swobodu tijekom rasprave o njegovu
izvještaju o našoj zemlji. Razdraženi
ponašanjem tada vladajućih poljskih blizanaca Kaczynskih,
koji bi gazili već postignute dogovore i pravili se da ne razumiju
što su obećali, europarlamentarci su puhali i na hladno. Na
stranu što su im naši čelnici, jednako iritantnim
glumatanjem da ne znaju što su potpisali glede ZERP-a,
donekle dali za pravo.
Ovih se dana pokazala još jedna sličnost Poljske i Hrvatske:
riječ je o brodogradilištima. Europska komisija protekloga
je tjedna upozorila Varšavu da “u kratkome roku
dostavi nova konkretna i vjerodostojna rješenja”
za brodogradilišta u Sczeczinu i Gdyniji. Poljska je vlada,
naime, dostavila plan nalik onome koji su za hrvatska
brodogradilišta protekloga tjedna u Bruxelles poslali Banski
dvori: kupili bi ih stranci, koji bi na sebe preuzeli sve dugove. I
zadržali sva radna mjesta, dodao je premijer Ivo Sanader, očekujući
valjda da brodogradilišta kupi neki humanitarac-milijarder,
poput Billa Gatesa ili Warrenna Buffetta, koji bi sav novac
što ga je bio namijenio liječenju side i malarije te
izvlačenju svjetske sirotinje iz bijede odjednom valjda preusmjerio u
spašavanje naših škverova.
No, humanitarci još nisu iskazali zanimanje. Jedan je od
zainteresiranih kupaca, međutim, brodogradilište iz Tržiča
(Monfalcone), koje je sve prije no humanitarna ustanova: nije li u
njemu nedavno, zbog nedovoljne zaštite na radu, poginuo
hrvatski radnik, izmučen 12-satnim radnim smjenama?
– Nije dovoljno naći kupca, nego treba uvjeriti EK da će on
provesti ozbiljan preustroj koji će zajamčiti dugoročnu gospodarsku
opstojnost brodogradilišta – izjavio je Jonathan
Todd, glasnogovornik europske povjerenice za tržišno
natjecanje Neelie Kroes. Uzvratio je tim riječima na novinarsko pitanje
o poljskim brodogradilištima, ali kao da je govorio o
našima.
Da privatizacija nije dovoljna, jasno pokazuje primjer trećega velikoga
poljskoga brodogradilišta, u Gdansku. Iako je to
brodogradilište – koje za Poljake, a oni kažu i za
Europu i svijet, ima povijesnu važnost jer je u njemu začet sindikat
“Solidarnost” i započelo rušenje
komunizma – kupila ukrajinska industrijsko-novčarska skupina
Donbass, EK zahtijeva od Varšave da do 26. ovoga mjeseca
dostaviu00A0 “vjerodostojan plan preustroja”.
U suprotnome, i to bi brodogradilište, zajedno s onima u
Sczeczinu i Gdyniji, moralo u poljski državni proračun vratiti 1,3
milijarde eura, koliko su dobila od svibnja 2004. godine, kada je
Poljska postala zemljom članicom u EU. Kako je riječ o novcu koji
premašuje njihovu tržišnu vrijednost –
Donbass je za Gdansk izbrojao oko 270 milijuna eura – jasno
je da bi to značilo bankrot.
Dugoročna gospodarska opstojnost znači da brodogradilišta
moraju zaraditi za opstanak: prema pravilima EU, državne potpore mogu
dobiti samo jednom, za preustroj, jer bi njihov nastavak
narušio pravila poštenoga tržišnoga
natjecanja.
Da ne spominjemo koliko nas sve osiromašuje to
što godinama plaćamo nesposobnost
brodogradilišnih uprava koje kupe za 10, prodaju za
šest, a onda nam zavuku ruku u džep i otmu razliku.
Uz državni blagoslov. Evo, lani su, prema podatcima što ih
je objavio Reuters, proizvela 20 brodova koje su prodala za 460
milijuna eura, uz 330 milijuna eura gubitka! Koliko se umjetnih srca za
taj novac moglo kupiti i života spasiti?
EUROZOV
Poljska kao loš uzor
