Gospodarski, politički i civilizacijski rezultati jednog od posljednjih državničkih posjeta bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, rezultati dvodnevnog službenog posjeta Omanu 20. i 21. prosinca 2009., na metaforičkoj i suštinskoj razini mogu se smatrati općom i zbirnom mjerom uspješnosti hrvatske vanjske politike u razdoblju 2000. – 2010.
Naime, pompozno najavljivan kao pohod na navodno enormna potencijalna investicijska bogatstva tog doista bogatog sultanata, Mesićev posjet (važno je napomenuti da je u njegovoj “sviti” bio i ministar gospodarstva, rada i poduzetništva Đuro Popijač, kao i 17 “uglednih gospodarstvenika”), organiziran na poziv sultana Kabusa bin Said Al Saida, na kraju je imao sasvim konkretan rezultat: hrvatski je predsjednik sa sultanom dogovorio da Nacionalni park Brijuni “ugosti”, tj. pruži usluge šestomjesečne karantene za deset omiljenih sultanovih antilopa, kojima je konačno odredište bila sultanova latifundija u Velikoj Britaniji.
U veljači ove godine Ugovor o pružanju usluga smještaja deset antilopa iz Sultanata Oman potpisali su britanska tvrtka Charles Kendall Procurement iz Londona i Nacionalni park Brijuni (potpis je na ugovor stavio njegov ravnatelj Eduard Kolić). Mediji skloni veličanju lika i djela bivšega predsjednika Mesića javnost su obavijestili da će za Nacionalni park Brijuni za uslugu tromjesečnog smještaja, prehrane, veterinarske zaštite i zabave sultanovih antilopa inkasirati 30 tisuća eura.
Mesićev PR stajao je izvrsno sve do njegova odlaska na novu dužnost i novu “sigurnu kuću” koju je početkom 2000. s prezirom odbacio kao moguću rezidenciju, nazivajući je “bordelom” Vladimira Zagorca i njegovih kompanjona, švercera oružja. Stvari su zatim krenule tužnim, tragikomičnim, pa i farsičnim tijekom. Od deset antilopa pasmine arapski oriks (engleski: Oryx leucoryx;) koje su 4. ožujka 2010. iz Omana, preko Zagreba, “doputovale” na Brijune, veterinari su kod četiri životinje dijagnosticirali bolest plavog jezika. Veterinarska inspekcija Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja zaputila se 25. ožujka na Brijune. Nakon cjelodnevnih pretraga i konzilijarnih rasprava, Inspekcija je donijela zaključak: bolest nije opasna za ljude, ali je pogubna za sve papkare (jelene, divokoze, koze, krave i ine) kojih je na tisuće na Brijunima.
Inspekcija se nada da se bolest neće širiti jer je na Brijunima još uvijek hladno pa nema komaraca, koji su glavni prijenosnici bolesti. Glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede Mladen Pavić izjavio je medijima kako bi temperatura trebala biti tri tjedna viša od 12 Celzijevih stupnja da bi se pojavili komarci koji prenose bolest. Kako bi proljeće moglo ubrzati pojavu komaraca, Vlada Jadranke Kosor odlučila je odmah uspavati četiri antilope. Diplomatskim kanalima ponudila je sultanu da mu hitno vrati šest zdravih antilopa, pod prijetnjom eutanazije. Zaljubljen u svoje antilope, sultan će organizirati povratak svojih zdravih životinja u Oman.
Tužna priča o sultanu, predsjedniku-građaninu, antilopama i komarcima poučna je jer je zapravo zastrašujuća povijesna farsa. Četiri godine zaredom, počevši od 1984. godine, dva sam mjeseca, svake godine, provodio na Brijunima, u jesen, u doba kad su se zaljubljivali, zavodili i parili jeleni i košute, ali i drugi papci i papkari. U to je doba na arhipelagu (neki bi daroviti pisac mogao napisati priču o paralelnim životima Brijuna i Golog otoka u doba Tita i titoizma) “Drug Tito” još uvijek simbolički živio: kad bi naručio kavu, konobar se ne bi naklonio i zahvalio, već bi salutirao, uz riječ “Razumijem!”. Živio je i u mnogim plemenitim srcima. Veliki dobrotvor dr. Slobodan Lang i danas mi priznaje da je prve kritičke riječi o “Drugu Titu”, samoupravnom socijalizmu i diktaturi proleterijata čuo i naučio baš od mene.
Tih sam lijepih godina na Brijunima sudjelovao, kao metodolog (uz dr. Berislava Skupnjaka) i profesor na kolokvijima o zdravstvenom razvoju koje je organizirala Svjetska zdravstvena organizacija. Slobodno vrijeme koristio sam za izučavanje i istraživanje bogate povijesti Brijuna koja je danas dostupna i hrvatskom čitatelju fascinantne knjige Marije Lenz Guttenberg “Izgubljeni raj Brijuni”, izdanje Antibarbarus i NP Brijuni, 2007. godine. Da je ikad pročitao i retka te knjige, Stjepan Mesić nikada ne bi dopustio da Brijuni postanu karantena za sultanove papkare, i to, kako bi rekao njegov prethodnik, “za sitne Judine škude”.
Naime, povijest Brijuna povijest je trijumfa znanosti u borbi sa zaostalošću i – komarcima. Kad je legendarni vlasnik i preporoditelj Brijuna Paul Kupelwieser, bečki industrijalac, poduzetnik i tvorničar, 1900., pri posjetu Brijunima, obolio od malarije, kao i većina tamo zaposlenih ljudi, obratio se za savjet i pomoć najčuvenijem bioznanstveniku tog doba, njemačkom nobelovcu, liječniku, bakteriologu, infektologu, parazitologu i higijeničaru Robertu Kochu. On je na Brijune prvi put, s timom asistenata, stigao 1901. , kako bi iskorijenio malariju i komarce.
Na Brijunima je utemeljio i svojevrsno sveučilište u kojem su se, prije odlaska na misije u malarična bespuća Azije i Afrike, poučavali najbolji europski liječnici. Brijuni su nakon toga postali mondeno, elitno ljetovalište, a često i zimovalište u koje su redovito dolazili najveći europski i svjetski bogataši, umjetnici, izumitelji, znanstvenici, olimpijski pobjednici, avanturisti, zavodnici, kockari i aristokrati. Kad su se, nakon Prvog svjetskog rata, Brijuni našli u teškim financijskim problemima (povijest se i danas ponavlja), njihov se vlasnik 1930. ustrijelio, a nije pristao na to da na njima ljetuju svjetski probisvijeti i da mu “gosti” budu papkari.
Čak je i Josip Broz Tito znao očuvati mistiku i misterij Brijuna pretvorivši ih u kastinski raj komunističke nomenklature. Na njegovom malom “privatnom” otočiću Vanga imao je samo jedan “francuski krevet”, pa su njegovi “dragi gosti” (afrički carevi-ljudožderi, europski kraljevi i carevi, komunistički i staljinistički diktatori i satrapi, holivudske zvijezde i ini), nakon roštilja koji bi im priredio u svojoj “hiži”, morali otići na Veliki Brijun sa sviješću da je on – na neki način – kralj nad kraljevima.Dogovorivši ekonomski i civilizacijski skandalozni i tragikomični “posao” s omanskim sultanom koji se sastojao u tome da negdašnji europski i svjetski turistički i prirodni raj pretvori u podaničku životinsku karantenu izdanu u bescjenje, Stipe Mesić je, na žalost, pokazao kako nedostatak znanja, povijesne i državničke svijesti mogu i moraju završiti u farsi zvanoj “Plavi jezik”.
Naime, sadašnje siromaštvo Brijuna nije ni po čemu povijesna novost. Novost je, tragična novost, tek siromaštvo političkog duha. Negdašnji vlasnici u nevolji su upomoć pozivali nobelovce ili su si presuđivali hicem u glavu. Današnji vlastodršci na Brijune kao elitne “goste” pozivaju bolesne sultanove životinje. Da nije tragično, bilo bi neodoljivo smiješno. Jer negdašnjem gospodaru “Plavog vlaka” Josipu Brozu Titu, vođi nesvrstanih, sultanove umiruće gazele plaze smrtno bolesni “plavi jezik”.
Nadam se da neradnicke vucibatine ko Letica ne placate pravim novcem vec samo zveketom istog.... \'Intelektualci\' su isto teret drustva pa i ovog...