Hrvatska je kao rijetko koja država u svijetu brzo prešla put od zemlje koja se izborila za samostalnost, pobijedila u nametnutom ratu te postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti kojim upravo predsjedamo u prosincu.
Tromom aparatu UN-a potrebna je reforma koja se najavljuje posljednjih deset godina. Odnosi snaga u svijetu znatno su se promijenili od osnutka svjetske organizacije pa moderna vremena traže brže akcije u kriznim žarištima. Hrvatska je tijekom rata te djelovanjem Haaškog suda, čiji je osnivač Vijeće sigurnosti, bolno iskusila što znači sukob i prelamanje interesa velikih kad prilikom dogovaranja njihovih kompromisa često stradaju mali. Pritom ne treba zaboraviti zasluge za mirnu reintegraciju istočne Slavonije, što je i jedna od njihovih najuspješnijih mirotvornih misija u svijetu.
Unatoč svim manama koje su poznate centrima moći, Ujedinjeni narodi još su uvijek najvažnija svjetska politička pozornica, pa čak i mjesto jedine nade za mnoge obespravljene i siromašne zemlje. Neki kažu da za Hrvatsku u prosincu svi putovi vode u New York. Predsjednik Mesić i premijer Sanader to dobro razumiju pa svatko na svoj način i sa svojim političkim ciljevima dolazi na East River da bi ostavio traga tijekom hrvatskog predsjedanja, ali se i pokušao izboriti za boljitak naše zemlje. Važno je zapitati se koliko su spremni dnevnopolitičke teme potisnuti u interesu svjetske uloge koju Hrvatska ima dok kao nestalna članica vodi najvažnije političko tijelo UN-a?
Terorizam, koji je uz gospodarsku krizu svakako najvažnija tema globalnih razmjera, bio je glavna točka sjednice VS-a kojom je u utorak predsjedao Mesić. Hrvatska nema nepresušna izvorišta nafte, nema ni zavidna rudna bogatstva, pa ni zlato ili milijunsko stanovništvo kojim može prijetiti svijetu, a nije ni kupila nuklearno oružje, ako i to u međuvremenu nisu nabavili Bandić i Kalinić, pa se možemo s pravom upitati: s kojih je pozicija predsjednik Mesić prozvao Ameriku za neprimjereno ponašanje i unilateralno djelovanje u borbi protiv terorizma?
On kaže da Hrvati imaju principe koje poštuju iako su mala zemlja, a zaboravlja da Amerika nije zemlja koja, kad su nacionalni interesi u pitanju, radi razliku između omiljenog Obame i omraženog Busha. Predsjednik Mesić je ispravno upozorio na potrebu rješavanja uzroka, a ne samo posljedica terorizma, no očito je zaboravio da ne predstavlja Jugoslaviju koja je bila u poziciji da tijekom hladnog rata balansira između Amerike i Rusije, nego je predsjednik Hrvatske koja na putu prema strateški, da ne kažemo životno važnim euroatlantskim integracijama treba Ameriku i najviše Ameriku.
Mesić se na čudan način želi približiti vladi Baracka Obame vjerujući da će demokrati prigrliti sve one u svijetu koji su poput njega bili protiv Bushova stila djelovanja. A zaboravlja da se Amerikanci međusobno ne ogovaraju poput Hrvata po svijetu. Ponašanje Miroslava Dodika i Republika Srpska sigurno su važne teme, posebno zbog očuvanja cjelovitosti BiH, ali Hrvatska ima trenutačno svoje prioritete, poput ekonomske krize, Haaga i ulaska u EU. Opravdano očekujemo u VS-u i legitimna pitanja, a jedno od njih je: kakva je to optužnica protiv hrvatskih generala kad nakon tisuće isporučenih dokumenata tužiteljstvo kao glavni argument traži topničke dnevnike?
