Kao i svaki boem, i neponovljivi novinarski stilist Tomislav Židak, nije bio uvijek vedra, pozitivna duha, ali je sve svoje omiljene ‘modele’, Ćiru, Čačića, Šukera, čak i Mamića, uvijek podupirao s mnogo entuzijazma. Ni kad je Dinamu bilo najgore, kada je čučao u ‘Ligi za bedaka’, Židak nije dizao ruke od njega, dapače takav mu je bio najveća inspiracija. Ni kad je Dinamo svima bio sumnjiv i mutan, pa i institucijama, nije ga osuđivao. Nije dao na njega, što god ‘oni’ u Maksimiru mislili o tome. Tomislav Židak od svake je iole škakljive informacije radio temu, čak i pod cijenu suptilnoga driblanja neoborivih činjenica.
Pišući na inovativan način, lepršavo i uzbudljivo, nenadmašni je pripovjedač svakoj svojoj priči udahnuo dušu, nikada ne ostavljajući čitatelja ravnodušnim. Da, i to je bila autorova veličina: svaka njegova, pa i najbanalnija teza, neizbježno je za sobom vukla žučnu polemiku: ‘Jesi vidio što Židak kaže za Zdravka, svaka mu čast!’. I na to: ‘Koji mu je vrag danas da ga tak hvali, zar je poludil?’
Židak je bio posvećen svojoj profesiji s mnogo zanosa, čačkajući po svakom šankovskom traču, vrebajući svaku šansu za razotkrivanje raznih mutikaša. Bio je prijatelj sporta, njegov zagriženi čuvar i zaštitnik njegovih najblistavijih protagonista. Volio je sportaše i istinski im se divio, ali nije bio njima opčinjen, nikome nije sladunjavo podilazio.
I tu se krije jedna od najvećih vrijednosti koje je taj novinarski altruist usadio novoj generaciji novinara. Uvijek se odupirao pritiscima i nije mario za uljepšavanje istine o sportašima.
– Pišeš o njima, ne za njih. Ne za dušu sportaša, nego za dušu publike, zapamti to!
Kao novinarski pionir kritičkoga osvrta na sportsku izvedbu, znao ih je ubosti tamo gdje najviše boli, ne štedeći nikoga, pa ni neke od najvećih hrvatskih nogometaša. Njihove taštine nisu mogle podnijeti kritiku, znali su ga ignorirati, nabijati mu silenzio, što ga tek nije pogađalo.
– Publiku ionako zanima što kažem ja, a ne oni!
Židak se grozio novinarskih činovnika, suhoparnih i nemaštovitih statističara, još više nadobudnih teoretičara zavjere, dobro upućenih sveznalica. Nije gradio karijeru na aferaštvu, nego je brižno njegovao kultove neponovljivih sportskih veličina, poput Draže Jerkovića, Lamze, Zajeca, Kranjčara, Prosinečkog...
Pronalazio je svoju inspiraciju lebdeći iznad prošlosti, darujući publici najbriljantnije novinarske uratke, čijoj se genijalnosti nikada nitko neće približiti. Lebdjet ćemo iznad prošlosti i mi koji smo od njega učili i parafrazirati engleskog novinara: 1953. jedna je najvećih godina hrvatskog nogometa, ne zato što je Bajdo Vukas zablistao na Wembleyu, nego zato što se rodio Tomislav Židak. Njegov posljednji ispraćaj bit će u utorak u 15.15 sati u krematoriju na Mirogoju.
>>Otišao je književnik među sportskim perima, britki i lucidni bard iz Vugrovca
