Bude li nakon pravomoćne presude austrijskoga suda Ivo Sanader izručen Hrvatskoj ili ostane u Austriji, neće se zapravo ništa bitno promijeniti – on će ostati u zatvoru. Da premijer neke države završi u zatvoru, baš i nije uobičajeno. Da u zatvor dospije i u njemu ostane netko tako moćan kao što je bio naš bivši premijer, još je veća rijetkost. Od najmoćnijega čovjeka u državi Sanader je postao austrijskim zatvorenikom kojemu se u Hrvatskoj mnogi već dugo zlurado podsmjehuju.
Možda najviše oni koji su mu se nekoć divili, koji su ga hvalili, za njega glasovali. Država, nekoć šokirana njegovim neobjašnjivim bijegom s vlasti, oporavila se od prvotnoga šoka, no oporavak od Sanaderove vlasti trajat će tko zna koliko. Hrvatska poslije Sanadera, bio on u austrijskom ili hrvatskom zatvoru, ne može biti ista država. A pitanje je može li biti i država, kakvom se u sretnija vremena nadalo da će biti.
U nacionalno i politički sretnije vrijeme nitko valjda nije niti sanjao da bi neki hrvatski premijer jednoga dana mogao završiti u reštu. To i ne bi bio normalni san, nego traumatična noćna mora. No ipak se to dogodilo. I to kome? Onome koga su ne samo mase nego i hrvatske elite doživljavale kao kompetentnoga, dojmljivoga i sposobnoga da ostvari ne samo svoju moć nego i bolju Hrvatsku.
Ostavljao je dojam Autoriteta. Ne samo kod neukih i nemoćnih nego i kod učenih i moćnih. U njemu se vidjelo nekoga tko može i zemlju učiniti modernom, uspješnom i europskom. U stranci su ga gledali kao božanstvo. U opoziciji kao mrskoga ali respektabilnoga. Vjerovalo mu se. U stranci ga se podanički bojalo, u oporbi zavidno uvažavalo. On je to očito osjećao i vrlo se brzo prometnuo u gospodara hrvatske realnosti, odnosno nerealnosti. Nerealne je projekcije okrenuo u svoju korist, kapitalizirao takva očekivanja u dojam: „Ja sam taj!“
Ivo Sanader je svima ponudio iluziju o sebi kao onome koga se čekalo i postao je najmoćnijim u državi. Ako je za nekoga vrijedilo – „Država, to sam ja!“, vrijedilo je za njega. Kada je navrat-nanos zbrisao s premijerskoga mjesta, ostali su samo nevjerica i šok, nije se niti slutilo da je uz vlast imao i državu. Tek kada je sumanuto zdimio, počelo se shvaćati da je ne samo bio veliki dojmljivi blefer nego da je on vlast tretirao kao vlasništvo nad državom. Sve je u njoj bilo njegovo, od ljudi do novca. I kao što to obično bude, ljudi su ga se odmah odrekli. Kako obični, koji ga nikada nisu niti vidjeli, osim na televiziji, ali su mu vjerovali, još žučnije i žustrije oni koji su godinama slovili kao „njegovi ljudi“. I ne samo da su slovili nego se time i hvalili. Nekima je to bila možda i najvažnija politička legitimacija, ali su ga se odrekli sa zapanjujućom lakoćom kao da su ga i oni samo viđali na televiziji!
Ako je sanaderovski način vladanja eutanaziran njegovim bijegom s vlasti, onda Hrvatska više ne može biti ista. Dok je on vladao, uglavnom se šutjelo. Graja je počela tek kada je otišao, i to više zbog toga kako je otišao, a ne zbog toga kako je vladao. A danas se vidi kako je vladao! Kao nitko prije njega, a najvjerojatnije – ni nakon njega. Da se Sanadera osudi zbog takve vlasti, možda bi terapeutski najviše djelovalo na njegove negdašnje obožavatelje, kao neka vrsta kolektivne katarze, a zapravo preimenovane osvete za lakovjernost.
Njegovim bivšim „stranačkim prijateljima takva bi mogućnost možda bila psihološko pokriće za gorljivo odreknuće od bivšega stranačkoga boga. Za cijelu Hrvatsku, pak, možda bi politički i psihološki najzdravije bilo doznati prave razloge Sanaderova bijega s vlasti. Jer to se ne radi tek tako. Otkrivanjem tih razloga bilo bi sve neusporedivo jasnije što se nedavno događalo u Hrvatskoj, ne samo kako se njome vladalo nego i zašto na sanaderovski način, pa i je li s vlasti otišao samo po svojoj volji, što su mu se „pomiješali živci“.
*** Lako je mrtvog kera šutnut nogom, ali napiši Milane nešto o nazovi Večernjakovoj konkurenciji - EPH i tajkunu Paviću koji je upravo posudio 36 mil. EU iz Slobodne (dr