Nakon što je referendum završio onako kako je vlast i očekivala, očekivao se i nastavak političke idile između premijera, Zorana Milanovića i predsjednika države, Ive Josipovića. No idilu su poremetile povlaštene mirovine. Milanovićeva se ideja, čini se, ne sviđa i Josipoviću. Pogotovo mu se ne sviđa mogućnost da se i njemu, kao i saborskim zastupnicima i ustavnim sucima, smanji povlaštena mirovina. Oduševljenima Vladinim smanjivanjem saborskih mirovina sigurno se neće dopasti Josipovićev stav. Što pak država tim smanjivanjima dobiva, pristašama rezanja vjerojatno i nije bitno, bitnije im je vlastito zadovoljstvo.
Ukidanjem povlaštenih saborskih mirovina za državu i nije neki novčani dobitak. To je obični sitniš. No takav postupak dobro zvuči i ima učinka na psihologiju masa. Tim ukidanjem proračun neće ništa dobiti, kao što ne bi dobio ni ukidanjem povlaštene mirovine predsjedniku. Dokidanje povlaštenih zastupničkih penzija samo je simbolična finta, ili grublje i izravnije rečeno – obična demagogija. Uhu tzv. običnog čovjeka to godi, ali u njegovom životu to ništa bitno ne mijenja. Umjesto podizanja urušenoga digniteta saborskih zastupnika – srušenoga najvećma njihovim neodgovornim i često puta sebičnim i nečasnim ponašanjem – vlast se odlučila za malu simboličku varku. Umjesto da se uvede kodeks časti i ponašanja saborskih zastupnika i da se narušavanje toga kodeksa sankcionira, vlast se odlučila za demagogiju.
Narod voli, kada već sam nema koliko bi htio, da i drugi imaju što manje. Vlada je udovoljila psihologiji mase, a potisnula pravi državni interes. Nije opći interes da se u Saboru sjedi za sitniš, nego da zastupnici donose za državu dobre i korisne odluke. Saborski bi zastupnik trebao biti moralna i odgovorna osoba, časna i ugledna, a njegova plaća adekvatna njegovoj odgovornoj funkciji. Bilo bi razboritije da je Vlada umjesto ukidanja povlaštenih mirovina uvela kriterije za te mirovine. Ne može se nekome za petnaest dana provedenih u Saboru dati zastupnička mirovina, ali je možda jedan saborski mandat mogao biti prvim uvjetom za takvu mirovinu. Ukidanje povlaštenih saborskih mirovina i vrijednosno je dvojbeno. Vuče na egalitarizam i uravnilovku.
U društvu s osjećajem siromaštva, poput našeg, bude se vrijednosni atavizmi tradicionalnog patrijarhalnog društva i društva socijalizma. Kad već nemamo onda da barem imamo svi jednako malo. Umjesto iskrenosti i moderniteta Vlada je odabrala tradicionalizam i tihu obmanu. Tako se nastavlja stari obrazac ponašanja svih dosadašnjih naših vlasti. Nekoliko gotovo arhetipskih političkih slika možda najzornije predočavaju taj model. U prvoj HDZ-ovoj vlasti, nakon prvih slobodnih izbora, jedan od najmoćnijih ljudi te vlasti, Josip Manolić, dovozi se u središte moći, na Becićeve stube, u starom zahrđalom stojadinu! Nedugo potom stojadin je završio na otpadu, a Manolić u luksuznoj limuzini. Prije nego je izabran za predsjednika Hrvatske, Stipe Mesić “prodaje bozu” da će prodati “Tuđmanov avion”, ali nakon što bude izabran brzo će ušutjeti o prodaji. Poslije “trećesiječanjske revolucije” Goranko Fižulić, premda tajkun, na posao dolazi s biciklom i ruksačićem na leđima! To je valjda trebalo sugerirati nekonvencionalnost koalicijske vlasti i njezinu različitost od HDZ-ovske. Vrlo brzo se vidjelo da je posrijedi obični blef.
I namjera sa saborskim mirovinama ima bleferskih elemenata s obzirom da nema nikakvog praktičnog efekta za državu. Ne može zastupnička mirovina biti ista kao mirovina radnika. Predsjednika države, pogotovo. Ali ne može po isteku mandata ni doživotno imati tajnicu, šofera i državnu vilu. Neka ima predsjedničku mirovinu, no neka sjedi kod kuće, piše memoare i igra se s unucima. Umjesto što se bave perifernim, nebitnim i marginalnim problemima države, Vladi i nekim njezinim ministrima bilo bi uputnije i probitačnije da se bave temeljnim problemima države.
hrvatska vlada i sabor su organizirane, korumpirane zločinačke organizacije koje sustavno, godinama, donose zakone protivne, hrvatskim građasnima i protivne ekonomski i politički suverenoj hrvatskoj državi. ako uđemo u uniju, hrvatski sabor ne bi smio imati više od dvadesetak zastupnika. to bi bilo , sasvim dovoljno, jer ti ljudi i onako neče o ničemu odlučivati.