Svaka demokratska vlada u svijetu ili šefovi država na veleposlanička mjesta rado šalju sebi privržene ljude koji su im pomogli u kampanji ili podržavaju njihovu stranku i politiku, pa ih u takozvanoj političkoj kvoti šalju na prestižne destinacije u svijetu. Od devedesetih godina, od osamostaljenja, to je praksa i u Hrvatskoj.

Bili smo tako svjedoci brojnih diplomatskih promašaja i ispada zbog kojih je najviše stradao ugled Hrvatske u svijetu, kao u slučaju Nevena Jurice koji je poslan u New York u UN zbog trgovine između Sanadera i Mesića. Sanader je postavio svog prijatelja Juricu, a Mesić je dobio svoje.

Sada je na redu Kukuriku koalicija koja već najavljuje kako će u Rim, Pariz i London poslati svoje ljude. Pa se spominju imena Damira Grubiše, Ive Goldsteina i Ivana Grdešića. I odmah pitanje, gdje su sada njihova zaklinjanja u profesionalizaciju diplomatske službe u kojoj će raditi vrhunski karijerni diplomati?

Grubiša se može pohvaliti funkcijom šefa kabineta Budimira Lončara kad je ovaj bio jugoslavenski sekretar za vanjske poslove. Zar nije žalosno da Lončar još uvijek ima utjecaj na diplomatska imenovanja? Očito da on ima svoje ljude i dalje u diplomaciji. Primjerice, Tomislav Vidošević njegovom je zaslugom sedam godina, dakle dva mandata, u Rimu, a sad opet ondje šalje svog čovjeka.

Goldstein nema diplomatskog iskustva i što on može u Parizu učiniti za Hrvatsku? Hoće li veleposlanik u sjeni biti i tata Slavko Goldstein koji će i taj posao pokušati držati pod kontrolom?

Grdešić je pak obrazovan, smiren profesor, nikome se neće zamjeriti, ima iza sebe veleposlanički mandat u Washingotnu za Račanova mandata... Ali u London, koji ima politički utjecaj na Haaški sud, koji je naklonjen našim istočnim susjedima i koji ima svoje šape nad svim konfliktima na Balkanu, treba otići punokrvnija osoba, netko tko se neće složiti s britanskim sugovornikom da su Milošević i Tuđman dijelili Bosnu nego će braniti interese svih demokratski izabranih predsjednika i vlada od devedesetih, a ne samo svoju esdepeovsku.

Ako SDP šalje Joška Paru u Washington, onda će Vesna Pusić sigurno tražiti neko od američkih konzularnih mjesta ili UN za svoj kadar. I gdje su tu karijerni diplomati?

 Zar je moguće da 22 godine od samostalnosti, kad smo se počeli rješavati beogradske stege i kad smo se borili protiv utjecaja jugoslavenske diplomacije, koja je na čelu s Lončarom izborila u UN-u embargo na uvoz oružja s kojim smo se trebali braniti od beogradskog agresora, i dalje imidž Hrvatske i njene predstavnike u svijetu uvjetuju bivši jugoslavenski kadrovi?

Zar nije rečeno da naša diplomacija ima cilj povećati izvoz, da treba pomoći donijeti poslove gospodarstvu... Koliko se u industriju, poljoprivredu, turizam, proizvodnju hrane razumiju Goldstein, Grdešić i Grubiša? I kako oni mogu poslovnom čovjeku koji, primjerice, želi kupiti Željezaru Sisak, odgovoriti na njegova pitanja? Razumiju li brodogradnju, drvnu industriju, ribarstvo... O čemu oni mogu razgovarati u Rimu, Parizu i Londonu? Hrvatskoj treba gospodarska diplomacija.

Sigurno svi znaju kako se treba primiriti i čekati svoj trenutak jer to je stara i dobro isprobana škola Budimira Lončara koji, poput starih Dubrovčana, živi geslo “sa svakim lijepo a ni sa kim iskreno”.

Gdje su ti mladi i obrazovani karijerni diplomati? Ili moraju čekati još 30 godina da biologija učini svoje i da nestanu jugoslavenski kadrovi koji su opet podigli glave? Stoga najvažnije pitanje za kraj. Tko je odgovoran za hrvatsku diplomaciju? Predsjednik Ivo Josipović kojemu je to i dužnost po Ustavu? Premijer Milanović i ministrica vanjskih poslova Pusić koji s njime sukreiraju vanjsku politiku?

Ili je to Lončar koji sa svima njima upravlja iz sjene?