Da nije snijega, televizijski bi dnevnici posljednjih dana valjda trajali desetak minuta. Snijeg je postao hrvatska tv-senzacija. Hrvatska se, pod tim televizijskin dojmom, čudi snijegu k’o pura dreku. Kao da smo u Sahari gdje snijeg padne jednom u sto godina! Kao da nije prirodno da zimi pada snijeg! Uz to slušamo i kako se vrh vlasti čudi “kako je zakazao sustav”. Kao da sustav i inače funkcionira, kao da ne ovisi o njima pa ih je to iznenadilo!
Svake večeri gledamo televizijske reportere koji se čude koliki je snijeg na Velebitu i otkrivaju koliko se kokošinjaca pod snijegom srušilo u Dalmatinskoj zagori. S lica mjesta reporter nas izvještava da je u Karlobagu strašno snježno nevrijeme, ali kaže da to nije ništa u usporedbi s onim što je dan prije toga bilo u Senju. I onda govori: “U Senju je bilo kao u paklenom grotlu; minus devetnaest!?!” Ali unatoč tako velikoj pameti i profesionalizmu nacionalna nas televizija gotovo svaku večer podsjeti na neki snježni “biser” splitskoga gradonačelnika, Željka Keruma.
Željko Kerum je zahvaljujući i televiziji glede snijega postao objektom sprdnje. Gotovo da je postao kriv što snijeg pada. Njegov neodgovorni odnos prema snijegu i Splitu bio je samo novi povod za televizijsko sprdanje s njim. Da je, pak, Kerum ljetos kupio bagere i ralice za čišćenje snijega, sigurno ni tada ne bi prošao lišo. Napalo bi ga se da je poludio jer da troši gradski novac na budalaštine, da kupuje strojeve za snijeg koji u Splitu nikada ne pada! Kako strojeve nije kupio, a snijeg pao, opet ga se napalo. Da Zagreb ne posjeduje potrebnu mehanizaciju za čišćenje snijega, napalo bi se sigurno i šefa za tzv. krizna stanja Pavla Kalinića, koji je primjera da institucije ipak mogu funkcionirati. Kao što su to činili i kada je objašnjavao zašto su gradu potrebna različita pomagala u slučaju elementarnih nepogoda kada mu se podsmjehivalo da je pošašavio i da Zagreb sprema za atomski napad.
Kerumova sestra, Nevenka Bečić, pak, braneći snježno neobranjivog brata, rekla je i nekoliko oporih rečenica o Splićanima, ali ne samo o njima, nego zapravo o svima nama. Njezino spominjanje rodbine i susjedstva te potrebe pomoći starijima i nemoćnima, odnosno da se zajedničkom brigom i skrbi mogao smanjiti splitski kaos, odmah je izazvalo javni osip nekih “fetivih Splićana”. To govorenje o manjku solidarnosti i dobrohotnosti odmah su proglasili zemljačkim i vlaškim, sveli ga na nešto primitivno, seljačko, rodijačko, primordijalno. A ona nije govorila samo o Splićanima nego, i ne htijući, o svima nama. Koliko nas stanuje u istoj zgradi, u istome ulazu, a da se sa susjedima i ne poznajemo. U prolazu se tek jedva pozdravimo. Kada nekoga susjeda samca dugo nema, pitamo li se: “Gdje je taj čovjek?” A onda ga nakon tjedan-dva, mrtvoga, nađu “institucije sistema”.
Oni koji vjeruju u funkcioniranje sustava misle da sustav može zamijeniti ljudske odnose. Kuda takav način ponašanja na kraju vodi, vidi se i iz tragičnih događanja po europskim metropolama. U pariškom metrou majmuni siluju djevojku, a putnici muče, prave se da čitaju novine i da sa slušalicama na ušima slušaju muziku. Ne pomažu žrtvi jer je to “stvar policije”.
Možda bi i nesretni Luka Ritz bio živ da su oni koji su bili u blizini htjeli gledati i čuti. Kao da smo u prepuštanju “institucijama sistema” izgubili i dio empatije prema bližnjima i prema zajednici. Zapravo je i ispod splitskoga snijega i taj odnos. I u banalnom čišćenju snijega moglo se pokazati više solidarnosti, druželjubivosti i zajedništva. Snijeg je samo bio test te naše savjesti i socijalne osjetljivosti.
Umjesto da se preveć uzdamo u “institucije sustava”, koje često i ne djeluju, probitačnije bi ponekad bilo da kao zajednica, u duhu civilnoga društva, i sami pokušamo rješavati svoje probleme. Novi bi snijeg mogao biti dodatni test – je li u Hrvatskoj snijeg zatrpao ljude.
Jajčinović je u par rečenica oslikao sav jad i bijedu kako nas samih tako i naše vlasti. Vlast se čudi,zakazao sustav,kao da u ovoj nesretnoj državi postoji nešto što funkcionira. A tek \"fetivi\" Spličani ,njima je uvijek netko drugi krivv za sve,dakako Vlaji,a ne će da kažu tko im je razbio Bajamontijevu fontanu,raskopao groblje Sustipan kao najgori barbari,nasrao Dioklecijanovu palaču.Najlakše je napadat i vrijeđat Keruma i seku,umijesto da počiste svoj dvor, Nisu ni oni bajni.