Posttraumatski stresni poremećaj, PTSP, definira se kao poremećaj popraćen simptomima ponovnog proživljavanja stresnog događaja. Star je koliko i ljudski rod, jer je riječ o našoj reakciji na traumatska iskustva. Ujedno, jedini je poremećaj u psihijatriji koji mora imati kriterij da ga je izazvao vanjski čimbenik, odnosno, proživljena trauma. Svi znamo za njega u kontekstu braniteljske populacije, jer i desetljećima nakon rata postoje ljudi koji se i danas liječe od ratnog PTSP-a. No ovaj poremećaj može se razviti kod bilo koga u općoj populaciji, a vrlo je izvjesno da će se kod dijela ljudi pojaviti zbog Covid pandemije, osobito kod onih koji su naglo izgubili nekog bliskog, ili su se i sami vratili s ruba smrti, nakon liječenja na respiratoru.
Stručnjaci koji su sudjelovali na online panelu
S obzirom da će se pravi razmjeri štete za naše psihičko zdravlje, kao posljedica pandemije, tek vidjeti u budućnosti, stručnjaci su na online panelu govorili o ovoj važnoj temi PTSP-a. Riječ je o panelu organiziranom u sklopu javnozdravstvene nacionalne kampanje za mentalno zdravlje Čujem te#Ispodpovršine, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i u organizaciji Hrvatskog psihijatrijskog društva te Udruge za prevenciju depresije i suicida Životna linija. Na njemu su sudjelovali specijalistica psihijatrije iz KBC-a Rijeka doc.dr. Marina Letica Crepulja, prof.dr. Dolores Britvić, specijalistica psihijatrije iz KBC-a Split, doc.dr. Tihana Jendričko, specijalistica psihijatrije i pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče i Tin Pongrac, osnivač i predsjednik Udruge Životna linija.
- Ponovno proživljavanje stresnog događaja kod PTSP-a se može dogoditi na javi ili u snu, primjerice, možemo sanjati da smo izloženi Covidu, da će nam netko umrijeti, ili može biti riječ o bilo kojem drugom traumatskom događaju. Pritom se javljaju simptomi nemira, nesanice i razdražljivosti, a osnovni simptom je tjeskoba, strah pri kojem ne znamo čega se bojimo. Čitav je niz simptoma koji ponekad mogu dovesti do radne i profesionalne disfunkcionalnosti, poteškoća u socijalnim relacijama, povlačenja te izbjegavanja kontakata. Ne smijemo zaboraviti da su tijekom ove pandemije ljudi bili izloženi i drugim traumatskim događajima, poput potresa, i sigurno da zajedno s pandemijom predstavljaju pojačani rizik za razvoj PTSP-a – pojasnila je tijekom panela prof.dr. Dolores Britvić.
Stručnjaci su također istaknuli da je važan aspekt s kojim se oni susreću, s javnozdravstvene točke gledanja, aspekt stigme, odnosno, osjećaj straha i manje vrijednosti ako netko traži pomoć zbog psihičkih smetnji. To nije prisutno samo kod PTSP-a, nego i kod drugih psihijatrijskih dijagnoza. Stigma ima negativan učinak, ističu stručnjaci, a najteža je autostigma, kada ljudi sami sebe negativno gledaju ako imaju psihičkih problema. A upravo je pravodobno traženje pomoći ključno kada su u pitanju psihičke tegobe, pa i PTSP koji je bio tema panela.
Pokazatelji govore da pandemija kod branitelja nije prouzročila dodatna pogoršanja
Na braniteljsku populaciju osvrnula se doc.dr. Marina Letica Crepulja, rekavši da srećom, dosadašnji pokazatelji govore da pandemija kod branitelja s ovim poremećajem nije prouzročila dodatna pogoršanja.
Branitelji su u ratu doživjeli takozvane interpersonalne stresore koji su dugo trajali, i njihova je bit uništavanje drugih ljudi, da čovjek ide na čovjeka. Stoga je to jedna vrsta stresora koja sa sobom nosi najveći rizik za javljanje duševnih poteškoća, a pogotovo iz područja posttraumatskih događaja. Ova priroda stresora u ratu možda je desetljećima daleko iza nas, ali ljudima koji su to prošli i danas ima središnju poziciju u njihovom životnom narativu. S druge strane, ova pandemija ima nešto drugačiji karakter, nije interpersonalna i nema tu središnju poziciju u njihovom životu.
Istraživanja su pokazala da se u pandemiji postotak simptoma PTSP-a kod branitelja ne pokazuje više u odnosu na opću populaciju, upravo zato što su oni prošli puno gore – rekla je doc.dr. Letica Crepulja dodavši da je kod PTSP-a ključno kontinuirano liječenje, ali nažalost, još uvijek postoji čak 60 posto branitelja koji bi se trebali liječiti od ratnog PTSP-a, ali ipak ne traže pomoć.
Psihički poremećaji u vrijeme adolescencije
A kada su psihički poremećaji u pitanju, osobito anksioznost, depresija, pa i mogući PTSP, najranjivija populacija su adolescenti i mladi. Podaci, naime, kažu da se čak 75 posto, dakle, dvije trećine, svih psihičkih poremećaja se javlja upravo u vrijeme adolescencije. Stoga je nužno stručnu pomoć mladim ljudima učiniti što dostupnijom. U Klinici za psihijatriju Vrapče za njih su, čim je počela pandemija, organizirali online terapiju.
- Velik broj naših adolescenata pokazuje da je tijekom života već bio izložen određenoj traumi. Primjerice, polovina njih govori da su odrasli u disfunkcionalnim obiteljima i da su svakodnevno bili izloženi neželjenim životnim događajima, a također je njih 50 posto odraslo u obiteljima gdje je barem jedan član obitelji imao nekakav psihički poremećaj ili je bio ovisnik o alkoholu i psihoaktivnim tvarima. U pandemiji smo primijetili povećanje stresa i anksioznosti kod mladih ljudi od 18 do 24 godine. Također, ono što je sukladno inozemnim istraživanjima je podatak da je već nakon osam do deset dana izolacije kod mladih izražena sklonost anksioznim poremećajima. Dakle, određene smetnje se razvijaju već nakon tako kratkog perioda – istaknula je doc.dr. Tihana Jendričko, poručivši roditeljima da ako kod svojih adolescenata primijete ekstremno buntovničko ponašanje, otežane kontrole bijesa i regulacije emocija, pretjerano povlačenje u sebe te izoliranja od vršnjaka i dotadašnjih važnih i bliskih odnosa, to može upućivati na psihičke poteškoće.
Zbog svega je u Klinici za psihijatriju Vrapče nedavno zaživio i psihoedukativni program podrške roditeljima, i kroz njega stručnjaci educiraju roditelje te ih provode kroz sve tegobe s kojima se mogu suočiti u rastu djece, uče ih kako te tegobe prepoznati, odnosno, nositi se s njima i kako pomoći djeci.
Obitelji se teško nose s gubitkom voljenih zbog covida
Tin Pongrac i njegova Udruga Životna linija svakodnevno zaprimaju pozive brojnih ljudi koji traže pomoć zbog različitih psihičkih poteškoća. Sada, u pandemiji, zove ih mnogo ljudi koji su zbog Covida izgubili nekog bliskog, i teško se s time nose.
- To je strašno i devastirajuće, i može izazvati PTSP. Svima koji se jave odmah omogućujemo da budu primljeni u grupu za emocionalnu podršku, i možemo im savjetovati najbolje stručnjake i psihijatre da dobiju pomoć. Mi u udruzi smatramo da je najbolja kombinacija lijekova i psihoterapije za rješavanje problema. Želim pozvati ljude koji osjećaju da imaju bilo kakvih poteškoća da nam se jave, jer kod nas nema stigme. To što imaju problema ne znači da su loši, baš suprotno, to upućuje da imaju povećanu osjećajnost – poručio je na panelu Tin Pongrac, pozivajući sve one koji osjećaju da im je potrebna pomoć i podrška da se jave u Udrugu Životna linija, na mail pomoc@pomoc.hr
Kako do posttraumatskog rasta?
Svi stručnjaci suglasni su u tomu da dijagnostiku PTSP-a treba prepustiti struci te da je ključno zatražiti pomoć, nakon čega se određuje vrsta liječenja. Ujedno, psihijatri su govorili i o tomu da iz PTSP-a, ali i ostalih traumatskih ili stresnih događaja, može proizaći i nešto dobro, što se stručno zove
"posttraumatski rast". On uključuje dublji, psihološki aspekt našeg unutarnjeg razvoja koji, uz pravilnu integraciju, može dati i jedan dublji životni smisao, a on, pak, uključuje osjećaj zahvalnosti životu i brige za druge. No važno je ne zaboraviti, ističu stručnjaci, da dugotrajna i kronična izloženost frustracijama, stresorima i traumama ipak iscrpljuje naše psihološke kapacitete i mogućnosti prilagodbe te dovodi do sloma. To je potrebno što prije prepoznati i potražiti pomoć.
Stručnjaci su se osvrnuli i na veliki broj vijesti o Covidu kojima smo doslovno preplavljeni sa svih strana, i koje su često toliko proturječne da ljudi više na znaju što misliti i kome vjerovati.
- Tu je ključna psihološka samopomoć, dakle, informirajte se iz relevantnih izvora, i smanjite količinu informacija ili dezinformacija koje dopiru do vas. U suprotnom možemo biti prepunjeni informacijama i zastrašujućim sadržajima koji nas onemogućuju u svakodnevnom funkcioniranju. Ljudi koji imaju kapacitet trebaju se okrenuti altruizmu, jer onaj koji daje najviše dobiva.
Dezinformacije bih nazvala naličjem demokracije, ljudi su slobodni pisati svašta, a sloboda bi trebala biti najveća odgovornost – zaključila je doc.dr. Marina Letica Crepulja.
Za još više informacija o ovoj društveno važnoj i sve aktualnijoj temi pogledajte u panelu:
