Mnogi vlasnici pasa i mačaka svojim se ljubimcima obraćaju kao da razgovaraju s drugim ljudima: pitaju ih kako su, objašnjavaju kamo idu ili komentiraju njihove nestašluke. Nekima takva navika može djelovati pomalo smiješno, no psiholozi je ne smatraju nužno znakom djetinjastog ponašanja. Naprotiv, sposobnost da životinjama pripisujemo osobine, namjere i osjećaje povezana je s vrlo razvijenim društvenim načinom razmišljanja. Upravo zato razgovor s ljubimcem možda govori više o ljudskom mozgu nego o samoj životinji. Istraživanje objavljeno u časopisu Science bavilo se antropomorfizmom, odnosno ljudskom sklonošću da životinjama, predmetima i drugim pojavama pripisujemo ljudske osobine, emocije i namjere. Prema autorima, takvo ponašanje nije dokaz nezrelosti ili nedostatka racionalnosti, nego posljedica načina na koji je ljudski mozak evoluirao kako bi prepoznavao i razumijevao druge umove, prenosi The Animal Rescue Site.
Psiholog Nicholas Epley objasnio je da je antropomorfizam zapravo prirodan nusproizvod sposobnosti koja ljude čini posebno uspješnima u društvenom razmišljanju. 'Povijesno se antropomorfizam smatrao znakom djetinjastog ponašanja ili gluposti, ali zapravo proizlazi iz iste tendencije koja ljude čini jedinstveno inteligentnima na ovom planetu', pojasnio je Epley. Drugim riječima, kada vlasnik svom psu kaže da je 'ljubomoran', zaključi da je mačka 'uvrijeđena' ili ljubimcu prepričava što mu se dogodilo tijekom dana, mozak koristi sposobnost prepoznavanja osobnosti, emocija i namjera. Sličan se proces može vidjeti kod djece koja razgovaraju sa zamišljenim prijateljima i kroz takve odnose razvijaju razumijevanje prijateljstva, privrženosti i društvenih veza.
Razgovor s ljubimcima može biti povezan i s većom sklonošću empatiji. Ljudi koji svoje životinje doživljavaju kao bića s vlastitim karakterom, emocijama i potrebama češće obraćaju pozornost na njihovo raspoloženje i ponašanje te ih nastoje razumjeti. Takav odnos može potaknuti i širu osjetljivost prema drugim životinjskim vrstama.
Komunikacija pritom nije korisna samo ljudima. Redovito obraćanje ljubimcu pomaže životinji da nauči povezivati određene riječi, tonove glasa, geste i emocije s konkretnim situacijama. Psi, primjerice, vrlo brzo mogu naučiti značenje često korištenih izraza vezanih uz šetnju, hranu, igru ili odlazak na spavanje, dok istodobno pažljivo prate govor tijela i raspoloženje vlasnika.
Zanimljivo je da ljudska potreba za pripisivanjem osobnosti nije ograničena samo na životinje. Ljudi često daju imena automobilima, brodovima, glazbenim instrumentima ili fotoaparatima, posebno kada su uz njih emocionalno vezani. Nije rijetkost ni čuti nekoga kako automobilu koji se ne želi upaliti postavlja pitanje 'što mu je danas' ili kaže da se računalo 'naljutilo' pa ne radi kako treba.
Epley navodi da na sličan način govorimo kako je mačka 'bezobrazna', tržište dionica 'nervozno' ili gospodarstvo 'pokušava stati na noge'. Riječ je, smatra, o posljedici vrlo aktivne društvene inteligencije. Zato razgovor s ljubimcem ne treba nužno promatrati kao neobičnu naviku. Kada vlasnik psu prepričava dan ili mačku pita zašto ga ignorira, on zapravo koristi jednu od temeljnih sposobnosti ljudskog mozga, a to je pokušaj razumijevanja tuđeg uma. A ako ljubimac pritom nagne glavu, zamahne repom ili odgovori glasnim mijaukom, razgovor barem na trenutak može izgledati potpuno obostrano.
Radnica u vrtiću za pse je otkrila kojih osam pasmina nikada ne bi imala
Otvori KEKS Pay
Imala sam mačka skoro18g uvijek sam sa njim pričala i on me je pozorno slušao. Tu i tamo bi ispustio neki glas kao mr, ma-ma itd. Kada sam pila kavu on bi sjedio pored mene i slupao me sa nakrivljenom glavicom prema meni.