Od parizera do smokija: Zbog ovih 9 jela nutricionistima se diže kosa na glavi, a milenijalci su odrasli na njima
Djetinjstvo osamdesetih i devedesetih mnogi pamte po igri na ulici, crtićima u određeno vrijeme, poderanim koljenima i hrani koja se jela bez previše pitanja. Tada se nije brojalo koliko nešto ima šećera, aditiva, soli ili kalorija, nego je bilo važno da je fino, dostupno i da se može pojesti na brzinu između dvije igre. Danas bi se nad nekim tadašnjim dječjim 'delicijama' nutricionisti vjerojatno ozbiljno zamislili, ali za mnoge su upravo ti okusi ostali najjača veza s bezbrižnim djetinjstvom.
Kruh, mast i crvena paprika: Kriška kruha namazana svinjskom mašću i posuta crvenom paprikom za mnoge je bila sasvim normalna užina. Jela se nakon škole, kod bake ili usput, dok se trčalo natrag na ulicu. Danas bi se zbog količine masnoće i soli vjerojatno preporučivala umjerenost, ali tada je to bio klasik koji se nije dovodio u pitanje.
Prženice sa šećerom: Komad kruha, umočen u jaja i ispržen u dubokom ulju, obilno posipan šećerom. Za klince je to bio omiljeni desert, osobito kada u kući nije bilo čokolade, keksa ili sladoleda. Danas zvuči kao noćna mora za stabilnu razinu šećera u krvi, ali tada je bio slatki spas u pravom trenutku.
Pašteta na bijelom kruhu: Pašteta i bijeli kruh bili su školski, izletnički i kućni klasik. Namazala bi se debelo, često bez ikakvog povrća, i pojela uz sok iz tetrapaka ili čašu čaja. Danas se više govori o sastavu, soli i prerađenim namirnicama, ali nekada je pašteta bila gotovo obvezan dio djetinjstva.
Hrenovke s kečapom: Hrenovke su bile brzo rješenje za večeru, rođendane, izlete i dane kada se nikome nije kuhalo. Uz njih je najčešće išao kečap, a ponekad i majoneza, pecivo ili kriška bijelog kruha. Danas se prerađevine od mesa često nalaze na popisu namirnica koje treba jesti što rjeđe, ali tada su hrenovke bile prava mala dječja radost.
Čokolino u ogromnoj zdjeli: Čokolino je bio doručak, večera, utjeha i nagrada, a malo tko ga je jeo u 'preporučenoj' količini. U zdjelu se često sipalo od oka, a cilj je bio pogoditi savršenu gustoću između kaše i deserta. Danas bi se možda raspravljalo o šećeru i porcijama, ali generacijama djece to je bio okus sigurnosti i doma.
Smoki i gazirani sokovi: Smoki uz narančastu gazu, kolu ili neki drugi slatki sok bio je nezaobilazan dio rođendana, školskih izleta i dječjih druženja. Nitko nije previše razmišljao o soli, šećeru, bojilima ili kalorijama, nego o tome tko će dobiti najveću čašu. Danas bi se takva kombinacija smatrala povremenom poslasticom, ali tada je bila gotovo službeni meni svake proslave.
Sendvič s parizerom: Bijeli kruh, parizer i eventualno malo margarina bili su sendvič koji se nosio u školu, na put ili na kupanje. Ponekad bi se dodala kriška sira, kiseli krastavac ili malo majoneze, ali najčešće se nije kompliciralo. Danas se parizer ne bi baš našao na vrhu popisa preporučenih namirnica, no nekada je bio dio svakodnevice.
Žvakaće gume i lizalice pune boja: Šarene žvake, lizalice koje su bojile jezik i bomboni neobičnih okusa bili su prava mala valuta među djecom. Kupovali su se u lokalnim trgovinama, kioscima i školskim kantinama, često za sitniš pronađen po džepovima. Današnji roditelji vjerojatno bi čitali deklaracije, ali tada je bilo važno samo koliko dugo traje okus i kakvu boju ostavlja na jeziku.
Pomfrit iz dubokog ulja: Pomfrit se kod kuće često pekao u dubokom ulju i servirao uz kečap, majonezu ili jednostavno puno soli. Bio je omiljeni prilog, ali i samostalan obrok kada se željelo nešto brzo, hrskavo i zasitno. Danas se više govori o pečenju u pećnici, manjku ulja i zdravijim verzijama, ali miris domaćeg pomfrita iz friteze ili tave mnogima je ostao nezaboravan.
*uz korištenje AI-ja
