Dugo sam ga tražio i ovdje mi je to napokon uspjelo. Umoran već pomalo od brojnih putovanja, tražio sam samo mir. Pravi mir, ali ne onaj koji ima veze s dosadom. Ugodan mir, mirisan i blag, pomalo mističan. Pametan, smijem li izvolijevati. I priznajem sada da na početku nisam ni sanjao da ću ga ovdje naći. Znao sam iz priča da naš pisac Hrvoje Šalković o Cresu priča i kada je na Karibima. Sjetio sam se i toga da mnogi moji zagrebački prijatelji ovdje znaju doći samo na jedan dan. Ako njima tri sata vožnje nije previše, mislio sam, za to valjda ipak moraju postojati neki razlozi. Shvatio sam odmah, jer je Cresu trebalo samo dva dana kako bi mi nepovratno ukrao dio duše.
A počelo je daleko od dobroga. Jureći oko ponoći na posljednji trajekt, nisam ni primijetio da mi je kazaljka koja pokazuje stanje goriva u rezervoaru zalijepljena za apsolutnu nulu.
Bogate kapetanske obitelji
Što učiniti na otoku na kojem su crpke odavno zatvorene? E, pa u gradu Cresu to se uopće ne može nazvati problemom. Doslovno prvi čovjek kojem sam prišao s onim molećivim pogledom i prikrivenom namjerom pražnjenja njegova brodskog motora, rekao je: "Naravno, daj mi deset minuta". Konobaru u restoranu "Nono Frane", Franji Stolniku, nije smetalo ni to što je ponoć odavno prošla. Niti to što su ulicama grada lutali još jedino pijani klinci. Našao je kanister, nožem nasrnuo na neku plastičnu bocu kako bi napravio lijevak i sve to s uključenim pretakanjem u moj auto odradio za manje od deset minuta. Trebam li uopće reći da za sve to na kraju nije želio uzeti niti jednu jedinu kunu. Tek sutra je pristao da ga razveselim bocom dobrog vina koje sam negdje iskopao. Što se mene tiče, tko o otočanima preda mnom ikad više kaže i jednu ružnu riječ – imat će ozbiljnih problema.
Cres i ja, dakle, zavoljeli smo se od prve. Uživao sam u njegovim barovima u centru. Topio se od miline kao što su i ona svjetla s poznate kule u moru topila vlastiti obris. U "Havana bar" na trgu kraj fontane valja sjesti. Jesam. U "Nono Frani" valja nešto pojesti. Jesam i to. Kao što sam se "parkirao" i u niz odličnih lokala uz more. Ljepši su i ugodniji no što su skupi. Jedan za drugim poredani uz more, sve u redu i s nekom dubokom logikom da ovdje nema mjesta stresu. U konačnici sam našao pa odmah i kupio majicu koja poručuje "No stress in Cres".
Naučio me to i onaj dragi čovjek što u centru, u lokalu "Amfora", zna zasvirati harmoniku pomno birajući note samo onih skladbi koje ne vrijeđaju ovaj grad. Jednako kao i prodavači meda ili lutaka ili bilo čega koji ovdje svoj posao rade nenametljivo. Ugodno taman koliko je potrebno za odluku o kupnji bez gnjavaže. Šetao sam tako gradom i gledao njegove prozore i škure, povijest bogatih kapetanskih obitelji. I kupao sam se sljedećeg jutra, napokon uživajući u zvukovima mora, a ne neke priproste glazbe za koju konobari u lokalima pogrešno misle da privlači goste. Pitali su me neki stranci kasnije gdje se ovdje okupati. Rekao sam im bilo gdje od grada Osora sve do Cresa, ovdje se zaista nema gdje pogriješiti.
No, što bi bio boravak u Cresu, a da se čovjek ne zaputi i u obližnje Lubenice. Nije to dalek put, oko 15 kilometara, ali zbog vožnje kroz red drevnih suhozida ne traje baš kratko. I onda gore, 378 metara nad predivnom plažom, na mjestu koje su ljudi nastanjivali i prije više od 3000 godina, ondje čovjek zaista spoznaje što ljepota prirode i rad težačkih ruku u njoj uistinu jesu.
Samo 11 stanovnika
Fotograf Dražen Lapić to je davno shvatio pa danas gore prodaje svoje slike, čak i one zimske, ovog mjesta. U konobi na trgu jeftino se pije, a u restoranu na rubu mjesta korektno jede. Svakog dana Lubenice posjeti oko 500 turista. A u selu danas živi svega 11 stanovnika. Fini prosjek, odličan. Pa ipak nebitan i sporedan kada vas, poput mene samoga, gore zatekne zalazak sunca. Cres tada blješti, i tako ga je teško napustiti jer on jednostavno ima sve što pristojnost uopće može tražiti.
Koja nebuloza od clanka anonimnog autora koji je za to i honorar dobio! Glavno da je on mogao sjediti u barovima u povijesnom dijelu grada Cresa i derneciti do jutra i s odusevljenjem primjecujuci pijane mladice..narocito u Havani, neprijavljenom obrtu s konobarima na crno..jel se pitao kako tu uopce netko spava?