Gotovo svatko tko je kao dijete ljetovao na moru barem je jednom prislonio školjku na uho i pokušao čuti valove. Taj poznati šum doista podsjeća na udaljeno more pa ne čudi što se već desetljećima prenosi romantična ideja da školjka na neki način čuva zvuk oceana iz vremena dok je ležala na morskom dnu. No, objašnjenje, iako mnogo jednostavnije, jednako je zanimljivo. 'To nije zvuk mora', objasnio je za Live Science Trevor Cox, profesor akustičkog inženjerstva na britanskom Sveučilištu Salford. Ipak, dodaje da je sasvim logično zašto ljudi to pomisle čim školjku prislone uz uho.
Ono što zapravo čujemo jest okolna, pozadinska buka koju školjka pojačava. Andrew King, direktor Centra za integrativnu neuroznanost Sveučilišta Oxford, objašnjava da tvrde i zakrivljene unutarnje površine školjke reflektiraju zvučne valove. Zvuk se unutar nje odbija, a pojedine frekvencije postaju izraženije nego što bi bile da školjke nema. Drugim riječima, školjka djeluje poput malog rezonatora. Cox je uspoređuje s puhačkim instrumentom jer zrak unutar nje ima određene rezonantne frekvencije na kojima vibrira snažnije. Kada se neke frekvencije iz okolne buke tako pojačaju, naš mozak ih registrira kao karakterističan duboki šum koji vrlo lako povezujemo s valovima.
Ni svaka školjka zato neće 'zvučati' potpuno jednako. Frekvencije koje će pojačavati ovise o njezinoj veličini i obliku, a nepravilnije školjke mogu istodobno rezonirati na više frekvencija. Zbog toga neke stvaraju dublji, a druge nešto viši ili složeniji šum. Zanimljivo je da za cijeli trik školjka zapravo uopće nije potrebna. Sličan efekt možete dobiti ako uz uho prislonite šalicu, zdjelicu ili čak savijeni dlan. I ti predmeti mijenjaju i pojačavaju određene zvukove iz okoline, a konačni rezultat opet ovisi o njihovu obliku i veličini.
Postoji, međutim, jedan važan uvjet. U prostoriji mora postojati neka pozadinska buka. U potpuno zvučno izoliranoj prostoriji školjka ne bi imala što pojačati pa poznatog 'zvuka mora' praktički ne bi bilo. Cox to objašnjava primjerom anehogene komore Sveučilišta Salford, posebno konstruirane prostorije u kojoj su refleksije zvuka svedene na minimum. Kada bi ondje prislonio školjku na uho, kaže, ne bi čuo gotovo ništa jer nema dovoljno okolnog zvuka koji bi školjka mogla pojačati.
Anehogene komore inače su toliko tihe da ljudi nakon nekog vremena počinju primjećivati zvukove vlastitog tijela koje u svakodnevici uopće ne čuju, primjerice otkucaje srca, disanje ili zvukove zglobova. Upravo to pokazuje koliko smo u normalnom okruženju stalno okruženi tihom pozadinskom bukom koje uglavnom nismo svjesni.
Ipak, stara dječja priča o moru u školjci nije baš potpuno pogrešna. Ako školjku prislonite na uho dok stojite na plaži, među zvukovima iz okoline koje ona pojačava doista će biti i šum pravih valova. 'U tom slučaju okolni zvuk koji školjka mijenja jest zvuk mora. Dakle, moglo bi se reći da more ipak slušate, samo neizravno', zaključio je Cox.
Od jutra im nešto smeta: Ova 4 horoskopska znaka uvijek će pronaći razlog za cendranje
Otvori KEKS Pay
