Ispravak, ne lijep – nego prelijep

Nautičari toliko vole Hvar jer nema drugog mjesta gdje je mol udaljen 100 m od glavnog gradskog trga, ali... Ima toliko malo mjesta za privez u Hvaru da je to neki kroničan problem jer je luka stiješnjena, a još moraju uplovljavati katamarani i to dodatno poremeti sve. Trajektima više nije dozvoljen iskrcaj auta zbog vibracija koje bi mogle dodatno oštetiti staru gradsku jezgru i Hvar biva posljedično prometno izoliran jer je Stari Grad glavna otočka luka. Nema više Hvar ni dužobalne linije! Katamarane pak dijeli s Korčulom odnosno Vela Lukom/Lastovom pa ljeti poduhvat doći do karte. U mjestu nema plaže koja bi nalikovala na nešto, izuzevši uparadirani dio exgradske plaže na koju ima koncesiju luksemburška grupacija, vlasnik Sunčanog Hvara. Ta je ujedno promijenila ćud Hvara kao ljetovališta odnosno sad je došlo do opatizacije Hvara. Nekoć je to bio wild party do 4 h ujutro jer je bilo mnogo mladih. Kad su nadigli cijene smještaja, većina mladih je otišla drugdje...

Hvar je lijep tamo gdje su mlečani eksplicitno ostavili traga svog nenadmašnog genija i to se sve svodi na najuži dio grada. Međutim, čim se maknete iz radijusa od 200 metara vide se rezultati slavenskog barbarizma koji je počeo već za vrijeme Titove vladavine kad se svaki radnik igrao arhitekture i sve je to nastavljeno i nakon 90-ih.. Na periferiji je to doslovno horor kao i u svim hr. gradovima. Radi se o urbanističkom nasilju, neplanskoj gradnji, ružnim improviziranim kućama, ulicama bez kolnika itd... To je ono što u potpunosti razlikuje beskrajno ružnu hrvatsku obalu i recimo Provansu. Samo problem je u tome što su to gotovo trajne pogreške jer kuće ipak nisu od papira i zapravo su trajni dokaz jednog barbarskog poludivljeg naroda čije političke elite koji takvim „urbanizmom“ sam sebi čini dugoročno užasnu štetu.