Velika subota spomen je na Isusov počinak u grobu, a završava vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanom u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva, grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.
Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario Božji život. Prema drevnoj tradiciji, za vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana u otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova.
Dani Vazmenog Trodnevlja – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota obično se nazivaju „svetima” ili “velikima” jer omogućuju ponovno proživljavanje središnjega događaj kršćanskoga otkupljenja te vjernike uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su dani koji čine srce i stožer čitave liturgijske godine, kao i života Crkve.
Znate li zašto se na Uskrs jedu jaja? Iza toga je dugogodišnja tradicija:
Među ne-kršćanskim izvorima koji svjedoče da je Isus bio stvarna povijesna osoba (a ne mit ili bajka) je i povjesničar Josip Flavije koji je pisao u zadnjoj trećini 1. stoljeća. Josip Flavije piše: Otprilike u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga je dopušteno nazvati čovjekom; jer on je bio izvršitelj čudesnih djela, učitelj takvih ljudi koji s užitkom primaju istinu. Privukao je k sebi i mnoge Židove i mnoge pogane. On je bio Krist.