Zvonimir Milčec u svojim nebrojenim tekstovima o Zagrebu pisao je i važnim feljtonistima koji su o jednoj jedinoj hrvatskoj metropoli pisali prije njega. Taj prošlog tjedna preminuli “fetivi” Zagrepčanec bio je itekako svjestan činjenice da povijest ne počinje s njime. Pa je prvog zagrebačkog feljtonista pronašao u 18. stoljeću. Bio je to Adam Baltazar Krčelić koji je tekstove pisao na latinskom jeziku. Na hrvatski su se, ali i na njemački morali prevoditi. Krčelića, po Milčecu, slijedi slavni August Šenoa koji u opusu ima i čuvene “Zagrebulje”. Šenoin učenik je Rikard Jorgovanić, a tu je i onda veliki Tovarničanin Antun Gustav Matoš čiji su novinski feljtoni očekivani s velikim uzbuđenjem, a čitaju se i do dana današnjeg jer nikako ne gube na aktualnosti. Matoš je, što se feljtona tiče, dosegao hrvatske umjetničke vrhunce u tom cijenjenom žanru i iznimno je zaslužan za popularnost feljtonizma u Hrvatskoj.
Milčec ne zaboravlja ni Matoševa suvremenika Nikolu Polića koji pseudonim posuđuje od Šenoina književnog lika Grge Čokolina. Slijede potom majstor poetskog i hedonističkog feljtonizma Vjekoslav Majer, pa upućeni Saša Vereš i lucidni Veselko Tenžera. Feljtone o Zagrebu pisali su, po Milčecovoj selekciji, Matko Peić, Slavko Mihalić, Miroslav S. Mađer, Antun Šoljan, Ivan Kušan, Branimir Donat, Igor Mandić, Dubravko Horvatić, Tito Bilopavlović, Hrvoje Hitrec, Zdravko Zima, Dubravko Jelačić Bužimski, Pavao Pavličić... Milčec je među važne zagrebačke feljtoniste uvrstio i Mariju Jurić Zagorku (jedina žena na tom popisu), Rudolfa Habeduša Katedralisa, Josipa Horvata i Krešimira Kovačića.
I Zvonimir Milčec s puno volje i ljubavi pisao je podlistke o Zagrebu od daleke 1957. godine pa gotovo do samoga kraja. I u tome je pisanju bio neobično uporan i žilav, koristeći se i svim blagodatima interneta i uznapredovale tehnike. O sadašnjosti nije volio odveć pisati, a ni zboriti. Više ga je zanimala povijest, i to napose ona zagrebačka, o kojoj je znao puno, ali ne (samo) iz knjiga nego i iz života. Onog urbanog života koji je u Zagrebu uvijek koketirao s onim seoskim, iznimno tradicionalnim, netko bi zlurado rekao malograđanskim.
Svijet je to kumica, kočijaša, birtijaša, mesara, fiškala, vinara, župnika, pekara, pivara, čudaka, sportaša, umjetnika, raznorodnih obrtnika, muzičara... Svijet u kojem je Milčec plivao kao riba u vodi. I baš je tu bila razlika između njega i drugih njegovih suvremenika i kolega koji su možda s jednakom ljubavlju voljeli Zagreb, ali ga nisu živjeli. Nisu ga živjeli punim plućima kao Milčec, jedan od posljednjih boema hrvatskog novinarstva koje je već godinama u totalnoj krizi upravo zbog toga što su urednici Milčecove vizije i kreacije stjerani u zapećak. Milčecu je uvijek najbitnija bila kvaliteta novinskog teksta.
Njegovi novinski tekstovi uvijek su težili k literaturi. Nikada nisu bili samo golo iznošenje činjenica. Nikada nije brzini dao prednost pred kvalitetom. I pred doživljajem. Cijenio je subjektivnost. Objektivnost mu je išla na živce. I bio je odličan mentor. Takvog novinarskog mentora poželjele bi i veće i brojnije nacije. Stoga je i imao svoje sljedbenike i štovatelje kojima se nikada nije nametao niti im se uplitao u karijere. A ovo drugo nije ni mogao. Zvonimir Milčec već odavno nije bio faktor, i to čak ni u svom gradu koji je opjevao kao rijetko koji prozaik prije njega. Istina, bio je legenda. Tu mu titulu nitko nije mogao oduzeti. A još će mu manje moći oduzeti sve one knjige i tekstove koji su trajni svjedoci zagrebačke veličine i plemenitosti.
>> 'Milčec je čitao ovaj grad kao što se čita lijepa knjiga'
Lijepo srocen laudatio.