U sklopu Queer sezone u zagrebačkom Jedinstvu u subotu u 20.30 počinje izvedba kultne predstave Bitch! Dyke! Faghag! Whore! ikone američkog undergrounda Penny Arcade, s kojom smo ekskluzivno razgovarali dan prije nastupa.
Vaša predstava nastala je devedesetih. Koliko je aktualna danas?
Bitch! Dyke! Faghag! Whore! nastala je tijekom kulturnih ratova u Americi, kao reakcija na pokušaj desničarskih konzervativnih struja da cenzuriraju teatar, ali ujedno i kao reakcija na senzacionalistički pristup seksu koji se počeo pojavljivati u našim kulturnim krugovima. Predstavom dokazujem da senzacionalizam i sadržaj ne mogu koegzistirati. Upravo dolazim iz Londona, gdje sam imala 46 rasprodanih predstava u nizu. Na svakoj od njih dobili smo stojeće ovacije. Mislim da to najbolje govori o aktualnosti predstave.
Britanski tisak proglasio je vašu predstavu najvažnijom predstavom dekade.
Tako je, i to me zabrinjava jer govori da se u ovih dvadeset godina ništa nije promijenilo. Ponovno smo u vremenu iznimne cenzure i terora političke korektnosti. Individualnost se pokušava izbrisati, predrasuda je više nego ikad, rodna podjela jača je nego ikad. Pogledajte samo što se događa u Rusiji s curama iz Pussy Riot. To je povratak u vrijeme gulaga, kao da smo u četrdesetima.
Mnogi smatraju da je internet dobro sredstvo za borbu protiv cenzure.
To je iluzija. On vam daje iluziju povezanosti, a zapravo smo otuđeniji nego prije njega. Daje vam gomilu informacija, ali ne može vam dati mudrost. Prepun je lako dostupnog seksualnog sadržaja, ali užitak doživljavate usamljeni pred ekranom.
Svojim radom postali ste heroina gay zajednice, no danas ste vrlo kritični prema manifestacijama poput Gay Pridea.
U Americi sam osnovala manifestaciju Gay Shame, kako bih ukazala da seksualna orijentacija nije nešto čime se treba ponositi, baš kao ni boja kože ili tjelesne proporcije. To su datosti s kojima se rađamo. Ne zanimaju me osim ako me seksualno privlačite. Ideja iz koje je nastao Pride bila je ideja inkluzije, borbe protiv svake opresije, uključujući one prema ženama ili rasnim manjinama. Kad se pojavio AIDS, koji je predsjednik Reagan označio kao bolest gay zajednice, dobrostojeći homoseksualci okrenuli su se konzervativizmu kako bi ublažili stigmu. Današnja gay zajednica u SAD-u i sama je puna predrasuda.
Želite reći da je na neki način zaboravila da je i sama bila diskriminirana?
Rekla bih da je kolektivni zaborav mnogo širi problem. Na opasnost od zaboravljanja vlastitih političkih i civilizacijskih vrijednosti, te na destrukciju jezika koja je vrlo izražena u današnjem svijetu, upozoravao je još Orwell u svojoj "1984.". Pretvoreni smo u konzumeriste lišene vlastitih ideja, koji se ne znaju snaći u trenutku urušavanja liberalnog kapitalizma jer se ne sjećaju kako su prije njega živjeli.
