Prije nekoliko dana na 28. Festivalu glumca prvak Drame HNK Split Trpimir Jurkić dobio je nagradu “Fabijan Šovagović” za ulogu Petra u predstavi “Francuzica”.
Što vam ova nagrada znači?
Nagrada je s festivala posvećenog glumcu, a nosi ime, za mene najvećeg hrvatskog glumca. Dvije činjenice koje mi daju razlog za ponos možda više nego ikad.
Kakav je utjecaj nagrada na mladog i na glumca u najboljim godinama poput vas?
U skladu s godinama. Mladost to prima s više entuzijazma i vjere da će to nešto promijeniti i donijeti blistavu budućnost, a glumac u godinama zna da će sve ostati isto. Na pozornicu, pred publiku, ne izlaze nagrade, već glumac, i svaki put treba opravdati povlasticu da može biti na tim daskama. Unatoč nagradama. Nagrade ništa ne govore o budućnosti, eventualno o onome što je prošlo.
Nedavno ste objavili i prvu knjigu “Ne možeš birati manje bolne sate”. O čemu je riječ?
To je knjiga vlastitog spašavanja. Ja nisam pisac i sve što pišem moja je terapija. U životu sam puno toga odigrao i izrekao na sceni, a sve to ostavi svoj trag. Ali i postavi neka pitanja na osobnoj razini. I ova knjiga je nastala tako, tijekom niza godina, a onda sam u neko doba pomislio da bi tim tekstovima možda bilo lijepo dodijeliti neko stalno boravište, a ne pustiti ih da životare razasuti bespućem papira, bilježnica, datoteka... I ujedinio sam ih u knjizi. Radi se dakle o tekstovima, pričama, kolumnama i esejima. Prvi je dio posvećen kazalištu, drugi su dio kolumne koje sam pisao za jedan internetski portal, a treći dio je naslovljen “Prijateljima”. Radi se o tekstovima, svojevrsnim čestitkama koje pišem o blagdanima i šaljem svojim prijateljima.
Glumac ste, pisac i redatelj, angažirani ste “na stotinu fronta”. Kako sve stižete?
Kad se sve stavi na “hrpu”, onda ispada da je sve to “stotinu fronta”. Ali, nije baš tako. Sve su to pridjevi uz imenicu, a za mene je ta imenica “glumac”, ono prvo i najvažnije. Sve ostalo je samo neka potpora, ono što bi trebalo pomoći glumcu da se ne zapusti. Stoga nije to baš takva angažiranost. Osobito u posljednje dvije godine. Nije to nešto oko čega valja graditi veliku priču. Valja nam sustizati život, da život ne bi sustigao nas.
Obnašali ste i dužnost ravnatelja Drame u splitskom teatru. Kakva su vam iskustva, biste li ponovno zasjeli u tu “vruću” fotelju?
Iskustva su razna, a u fotelju više ne bih sjeo, a pogotovo ne bih “zasjeo”. I to ne zbog iskustava kakva god ona bila, već zato što pozornicu više ne bih zamijenio svim onim “prostorima” koje ta funkcija zahtijeva.
Politika i kultura, vlast se naprosto voli miješati u sve. Je li potrebno kadroviranje u kulturi?
Ne znam zašto se mi tome neprestano čudimo, zgražamo, uvrijeđeno i zabrinuto uzdišemo nad tom činjenicom da politika kadrovira, a vlast se u sve miješa. Pa naravno da se miješa. Kad se ne bi miješala, ne bi bila vlast. Zato i jest vlast da bi se mogla miješati. Ljudskoj je naravi imanentna sebičnost, zvao se on političar ili ne. Zato se uvijek dobro upitati kako bih se ja ponio kad bih se našao u situaciji da mogu kadrovirati.
Koliko vas je “taknula” uloga Nikole Martića u hit-seriji “Novine”?
Ta uloga, i cijeli taj posao snimanja razlog je zašto se voli ovaj posao. Sve je tu od početka bilo odrađeno na pravi način, i mogu biti zaista sretan što sam bio dio te priče. Zahvala tu zaista ide, bez lažne patetike, svima koji su sudjelovali u tom projektu. I kao što su u meni zauvijek pohranjene neke uloge koje sam igrao u kazalištu, na isti je način u meni na posebnom mjestu pohranjen i Nikola.
Kako je raditi na filmu, a kako u teatru?
Ne odvajam. Kad se dobro radi, sve je dobro, sve je inspirativno. Dobar posao u kazalištu ili na ekranu odražava vjeru da ovaj posao ima smisla, da ima svoj puni i pravi razlog. Razlike u pristupu naravno postoje, jer radi se radi o različitim medijima, ali je zadovoljstvo poslom isto.
Mnoge vaše kolege “bježe” u Zagreb, u veću kulturnu sredinu. Vama je Split u svakom smislu vaš grad. Jeste li ikad poželjeli promijeniti ovu sredinu za koju neki vele da je malomišćanska?
Split uistinu jest moj grad u svakom smislu. Ali, ako govorimo o “bježanju”, ja bih eventualno bježao u “manju kulturnu sredinu”, a ne u veću. Jednostavno kad čovjek dođe u neke godine koje počnu postavljati neka posve druga pitanja, čovjek bi poželio promijeniti sredinu samo za neku još malomišćanskiju.
Kakva je budućnost mladih glumaca, imamo li za relativno “malo tržište” previše umjetničkih akademija?
Taj veliki broj akademija jest i prokletstvo i blagoslov. Blagoslov jer ipak pomaže kazalištima, posebno u gradovima koji nisu Zagreb. To najbolje vidimo na primjeru Splita, odnosno HNK Split. Splitska akademija uistinu je obnovila i obnavlja Dramu. A prokletstvo, jer uvijek nanovo slijedi ono pitanje: A što će svi ti mladi ljudi raditi na tom “relativno malom tržištu”? Ne znam. Kao što ne znam ni kakva je budućnost. Neizvjesna svakako. Uostalom kao i svaka budućnost. Ali ipak, još uvijek želim vjerovati da, koliko uložiš, barem toliko ti se i vraća. Hoću reći, ako ti mladi glumci ne podlegnu zahtjevima vremena “sad, odmah, sve”, već svom razvoju daju prostor i vrijeme, a svaki novi dan shvate kao priliku da se bude bolji, a ne samo prisutniji i poznatiji, onda možda ta budućnost nije toliko neizvjesna.
Na čemu ste trenutačno angažirani?
Sezona samo što nije počela i jedino što znam i vidim jest da će očito i ova ovisiti o virusu.
Što biste voljeli igrati?
Tu sam igru, hvala Bogu, već počeo, a trudit ću se nastaviti je još intenzivnije. To je sad ipak najljepša igra – s unukama i unucima.
