U galeriji “Vladimir Becić” u Slavonskom Brodu otvorena je izložba akademskog slikara Vasilija Josipa Jordana na kojoj je izloženo dvadesetak djela iz različitih njegovih ciklusa.
– Ova je izložba pokušaj da predstavimo moj slikarski opus od 1980. godine do danas – rekao je akademski slikar Vasilije Josip Jordan objašnjavajući kako izložena djela svjedoče o njegovim ciklusima, ali i prepoznatljivosti cjelokupnog opusa.
Izložba je pogled u prošlost, a likovna kritika, ali i sam autor, u prvi plan stavljaju motive koji su vezani za sjećanje.
– U različitim periodima sazrijevanja motivi su dolazili sami od sebe, bez razmišljanja, bez predumišljaja, bez ikakvih vanjskih utjecaja – objašnjava slikar. Donosili su ih i nepovratni odlasci, nestanak bliskih osoba, što je bit ciklusa Odlazeći.
– Tu sam progovorio o neumitnosti odlazaka, kako dragih osoba tako i stvari koje čine život. Sentimentalnost je slabost naših emocija, dio je naše naravi. Sentimentalnost je „slatka bolest“ bez koje se, na žalost ili na sreću, ne može – kaže Jordan. Nerado govori o terminima kojima je kritika nastojala opisati njegovo slikarstvo, koje nosi prepoznatljivi karakter magičnog i metafizičkog.
– Moje je slikarstvo tijekom vremena, u raznim osvrtima, imenovano raznoraznim nazivima i pripisano mu je svakojakih predikata. No, do današnjeg dana to „dijete“ zapravo nema jedno ime ili pripadajući mu određeni nazivnik. Možda je tako i bolje jer ukrotiti nečije nastojanje imenovanjem određenog „izma“, znači zaustaviti njegovu slobodu znatiželje, što je posljednji udarac živom organizmu. Mislim da se sve što sam radio u svom slikarskom opusu može imenovati nadrealnim ili irealnim. Ono je sve ono što je daleko od sjećanja, viđenja ili prenošenja iz viđenog na platno. Na mojim je platnima ono što nastaje u mojoj mašti, vođeno talogom doživljajnog iskustva – kaže Jordan.
Na izložbi su slike iz ciklusa Stepenice, Bazeni, Vremenski zid... koje govore o tajnama i zagonetkama ljudske svakodnevice. Kako ih je on sam prenio na platno, koliko je svoja razmišljanja uspješno prenio promatraču, koliko je bio uspješan, to, kaže, ovisi o poziciji promatrača, ali i o sudu vremena.
A na pitanje što je novo u atelijeru i kako izgleda život umirovljenog profesora Likovne akademije, Vasilije Jordan odgovara:
– Moje zvanje svakome pruža bogomdanu povlasticu, tj. ljudi koji se čitav život bave slikarstvom nikada nisu u mirovanju ili u mirovini. U previše se stvari tijekom života takne i potpuno je nemoguće da vas to ikad napuste. Na mnoge načine mi im uzvraćamo kao vječni dužnici, što je i obveza, ali i velika privrženost.
Moje je slikarstvo meni i ljubav i terapija, bez čega se ne može zamisliti život, poziv s kojim se i odlazi. Utočište koje mi je pruženo u mome slikarstvu nezamjenljivo je i baš zato svoj poziv nikada ne bih mijenjao. I zato je sve u mom životu manje-više tome podređeno i, premda je to posao koji ne pruža neku materijalnu garanciju za egzistenciju, to je i posao koji mi na drugi način daje sigurnost i nadu – kazao je Vasilije Jordan.
