“Jučer sam dospjela ovamo. Kako? Zašto? Nije moguće. Kažu mi da sam u zatvoru i da sam… ne mogu ni izgovoriti. Ja ga čekam da dođe po mene i da mi kaže da će sve biti u redu. Tražim Lovru. Da kaže: Tu sam, u sobi, samo sam se sakrio.”
Čekala mrtvog muža
Bile su to prve misli Ane Magaš samo dan nakon što je uhićena zbog ubojstva svoga nasilnog muža Lucijana.
“Osjećam da će doći, da je sad samo ljut na mene. Da će se vrata ove sobe otvoriti i da će on biti ispred njih. Sa svojom ljutitom facom, ali bit će. A ja ću biti sretna što ga vidim, i malo ljuta jer ne volim peglati”, zapisala je u svoj zatvorski dnevnik. Nakon godina grčevitog izbjegavanja novinara, najpoznatija hrvatska osuđenica otvorila se redateljicama Ljiljani Šišmanović i Tihani Kopsi. Njena potresna sjećanja na život u zatvoru, teškoće s kojima se susreće u svakodnevnom životu, ali i očajnička borba za ponovnu naklonost sina zabilježeni su u dokumentarnom filmu “Znak na Kajinu” koji je sinoć pretpremijerno prikazan na Zagreb Doxu.
Pripreman je uz nezapamćenu medijsku pozornost i brojne tehničke probleme, a dovršen je doslovno nekoliko sati prije projekcije. U njemu nema poetskih lutanja ni posebno dinamičnih prizora. Temelji se na intervjuima, zatvoren je u najužem krugu Anine obitelji, maloj enklavi u kojoj se skriva od prijekih pogleda. Može se polemizirati zašto u filmu nema Lucijanove obitelji, no ovo je prije svega priča o Ani, intimni portret duboko traumatizirane osobe koja se i nakon izlaska iz zatvora bori s društvenom stigmom. Najveća borba ipak je ona za sina Lovru koji za majku ne želi ni čuti.
– Način na koji je razgovarao sa mnom... Da Bruni vratim skrbništvo, da više nikada ne spominjem njegovo ime, da zaboravim da će ikada živjeti sa mnom. Da ga ne tražim i ne zovem. Pokušala sam mu objasniti da to ne mogu, ali on je pogledao na sat i rekao: “Isteklo vam je vrijeme”. Kakvo dijete! – s mješavinom ponosa i boli ispričala je uplakana Ana.
Zanimljivo, i o ubijenom mužu govori blagonaklono, s osmijehom na licu govori o njihovu upoznavanju i zajedničkom prčkanju po kompjutoru. Danas sama igra Civilizaciju, njihovu omiljenu stratešku igru. Prisjeća se sretnih obiteljskih dana. S jednakom toplinom govori i o ocu, tiraninu s kojim je, dok su obojica bili živi, znala uspoređivati muža.
Premalo životnih prizora
“Tata, u zatvoru sam. Ubila sam čovjeka. Vidiš li me? Što da radim, tata? Bi li se borio za mene ili bi me se odrekao?”, pročitala je u kamere. Velik dio filma temelji se upravo na njenim dnevničkim zapisima. Redateljice je, nažalost, nisu dovoljno pratile u svakodnevnom životu. Stječe se dojam da je materijal prikupljen u tek nekoliko posjeta Zadru, no emocionalna snaga Aninih refleksija sigurno će nahraniti golemu znatiželju gledatelja za insajderskim informacijama o našoj poznatoj (anti)heroini.
tuzno je kako je sira javnost nasjela na pricu da je ona zrtva, dok joj je muz bio na brodu ona se kurvala po gradu, dovodila ljubavnike u njihov stan, ima milijn svjedoka koji su je vidali po zadru, i onda kad ju je muz uhvatio i htio izbaciti iz stana (kojeg je on zaradio) ubola ga je nozem u leda! od kad se ubija u leda u samobrani!