Svitanje

Priča započinje misterijem i zanimljivim zapletom oko ukradene slike, a završena je ratnom uspomenom jednog starca koja s Caravaggiom nema baš nikakve veze. To je početnička pogreška onih koji tek započinju s pisanjem ili onih koji to nikada neće naučiti. Isto tako, kad već znamo da Večenjakovci nemaju lektora, trebalo bi pripaziti na pravopis (recimo, u upravnom se govoru ne koriste zagrade; piše se „nekoliko puta“, a par može biti čarapa ili kobasica, itd.) U drugom, pak, dijelu postoji jedna velika i nespretna, krucijalna nelogičnost. Fašisti su odvodili ljude prema popisima tako da je razvidno da su imenom i prezimenom birali koga će strijeljati. Ako je očajnička varka da je jedan od prozvanih već prije odveden uspjela onda grižnji savjesti starca koji je ispričao priču nema mjesta jer nigdje nije navedeno ni objašnjeno da je umjesto njega nasumice odabran i odveden netko drugi, jednostavno je strijeljan jedan manje s popisa. Poruka starcu je, dakle, da može mirno spavati, a autoru priče koji uporno želi postati i književnik i laureat ista ona od prošli puta: držite se dragi Dimitrije onoga u čemu ste zaista dobri.