Frank Herbert napisao je svoj slavni ZF ciklus “Dina” davne 1965. godine. Te su romane voljeli čak i oni čitatelji koji od znanstvene fantastike bježe kao od kuge, a glavni razlog tome bila je nevjerojatno precizna rekonstrukcija socijalne strukture i funkcioniranja društva u zamišljenom svemiru. Baš zbog toga brojnim će se čitateljima svidjeti i “Planet Friedman” Josipa Mlakića (urednik Seid Serdarević), roman koji govori o planetu Zemlji iz ne baš daleke i buduće perspektive.
Mlakić je u priči o našoj mogućoj budućnosti skupio sve ljudske strahove, a pošteno treba priznati da velik dio njih nije ni iracionalan ni nemoguć. Tako društvo budućnosti živi u dvije zone (nešto kao 200 bogatih hrvatskih obitelji i obična raja), resursi nestaju, sportski rezultati se postižu isključivo kroz doping, a vlasništvo su farmaceutskih kompanija, a ne sportaša koji su (baš kao i ovi danas) potrošna roba koju baciš kada mu potrošiš tijelo. Treba li uopće reći da u tom i takvom svijetu djeca odrastaju odvojena od roditelja, a emocije su nepotreban balast u životu, te su dosljedno i učinkovito izbačene iz ljudi. Onima u zoni A bitno je biti solventan, oni u zoni B pokušavaju organizirati pokret otpora čiji je simbol imela – nametnik koji uništava.
Mlakić je dosljedan u opisu svog zamišljenog svijeta, a čitatelju se, zato što on ne nudi prosudbe, nameće zaključak da smo tek nekoliko (malih) koraka udaljeni od te i takve budućnosti. Pravo je pitanje stoga: jesmo li već zakasnili u borbi protiv imele koja nas uništava. To je pitanje cilj ove knjige. Odgovor, na žalost, nije nimalo utješan. Nameće se sam kada se okrenete oko sebe. Počinite od grada u kojem tromjesečne bebe umiru od gladi!
