Mlada Sara Renar nova je kantautorska “senzacija” na domaćoj sceni, ali čini se da joj specijalizirani glazbeni mediji više daju vjetra u leđa zbog dobrohotnosti “da se nešto događa”, nego što to objektivno zaslužuje. Renar ima talent, ali u plodnijim i zahtjevnijim sredinama ovakve bi se albume preskakalo dok taj talent malo više autorski ne sazre i ne stekne bolje oblikovane vještine.
Album “Djeca” zvuči kao da se između glavne junakinje i njezina benda vodila bitka hoće li pjesme zvučati kao kantautorski materijal ili “radio-friendly” rock. Pritom su same pjesme neujednačene kvalitete – od boljih pjesma, ali ne i vrhunskih, tipa “U velikom stilu” i “Termopil” do tekstualno i glazbeno srednjoškolskih pokušaja da se bude iskričav individualac (“Altruizam”). Povrh svega, Sara zvuči poput mnogih naših kantautorica posljednjih godina (Lea Dekleva, Suzana Horvat...) – kao da joj je netko isisao život.
Poneka pjesma ima šanse za ograničeni radijski život, ali sveukupno Sara mora sjesti i razjasniti koliko je ona sama sretna i zadovoljna u cijeloj priči.
Ocjena: 3/5
konacno realna kritika njene glazbe... U stvari mislim da je jos dobro i pocascena