Pomalo nevjerojatno za hrvatske prilike, paralelno uz hrvatsko, novi roman Roberta Perišića "Brod za Issu" (Sandorf, urednik Ivan Sršen) dobio je i američko izdanje, što je činjenica koju svakako valja istaknuti, a po mogućnosti i ponoviti. Šteta da je Perišić, nešto poput pjesnika Danijela Dragojevića, autor koji izbjegava intervjue i pompu koja ide uz nakladništvo i pisanje pa je već godinama u sjeni nekih propulzivnijih domaćih pisaca koji s puno više ambicija promiču vlastito djelo i lik i u tome imaju puno uspjeha. I najnoviji, treći Perišićev roman rođen je u piščevoj kreativnoj klauzuri o kojoj znamo jako malo. Otvoreno ću reći, neće vas osvojiti na prvu loptu.
Možda ćete čitanje ove knjige, kao i ja, dovršiti tek u drugom pokušaju, jer to je roman koji ne možete čitati niti "progutati" u svakidašnjoj dinamici, kada u histeričnom i burovitom dnevnom novinarskom tempu morate svakog bogovetnog tjedna isporučiti prikaz nove knjige. "Brod za Issu" roman je na duge staze i roman kojem nikakve pohvale zapravo uopće nisu ni potrebne.
Roman koji je i u namjeri i u izvedbi potpuno odmaknut od svakodnevne histerije i površnosti. Ipak, potrebno je javnost upozoriti da je hrvatska literatura u prvoj polovici 21. stoljeća dobila svjetski relevantan roman u kojem autor nije napisao ni prikrivenu samozaljubljenu autobiografiju niti je grozničavo pokušao naći još neeksploatirani literarni mamac kojim će privući lepršave književne hipstere u njihovu vječnom letu s cvijeta na cvijet. Perišić je poput klasika sjeo i napisao roman u kojem opisuje davnašnju grčku kolonizaciju otoka Visa tj. Isse.
I iako se bavi poviješću, "Brod za Issu" nije tipični povijesni roman u kojem autora prvenstveno zanima onaj akademski tijek povijesti za koji su u prvom redu zaduženi povjesničari i arheolozi, ali jest roman o povijesti. Povijesti koja je i danas itekako prisutna i to ne samo na Visu ili obližnjem Hvaru (koji se također spominje u romanu), nego i na Diomedovu i danas tajanstvenom i mitskom otoku Palagruži koji u "Brodu za Issu" ima epizodnu, ali zanosnu ulogu. Premda je ovdje riječ o opsežnom romanu, Perišić se nije razbacivao likovima. I tu je bio ekonomičan, baš kao i u svojim rečenicama koje vrlo često imaju dramsku, dijalošku strukturu. Okosnicu romana čini sudbina sirakuškog roba Kalije, ljubitelja životinja i njegovih najboljih prijatelja, egipatske mačke Miu i magarca Mikroa.
Slobodoljubivi, ali i poniženi Kalija bježi iz ohole sirakuške palače kako bi od kinjenja i mučenja spasio prije svega malu Miu, koja ga voli više od obijesnog mladog gospodara Pigrasa. Kako je uoči bijega snažno udario razmaženog Pigrasa, Kalija mora krišom napustiti Sirakuzu i otići u neki drugi, sigurniji kraj svijeta, što mu i polazi za rukom uz pomoć dobrih ljudi (preciznije rečeno dobrih žena) koje se u teškim trenucima u pravilu ponašaju hrabrije i požrtvovnije od muškaraca. I tako se Kalija uz mačkicu i magarca nađe na brodskoj ekspediciji koja iz Sirakuze plovi prema Liburniji našavši se pod iznenađujućom zaštitom moćnog Oikistesa, zapovjednika na glavnom brodu koji se zove Issa. Uz uzemeljenog Kaliju, priču nam s jedne druge, nebeske dimenzije u ovom romanu nezaustavljivo i šarmantno priča i Vjetropir, metafora vjetra i svemoćne prirode, ali i nagovještaj promjena, kako onih dobrih tako i onih loših. Ali, Vjetropirove su rečenice sve, samo ne vjetropiraste. Ponekad nam služe kao putokaz i objašnjenje, a ponekad su izvor zagonetki i pravih ludističkih zamki. Upravo je Vjetropir junak koji ovom romanu daje intenzivnu mediteransku, ali i ekološku dimenziju.
Upravo nam tim likom Perišić poručuje koliko duboko poštuje elementarnu snagu prirode koju tako često uspoređujemo i poistovjećujemo i s božanskim, mističnim moćima. I upravo taj lik ovom romanu daje filozofičnu snagu pokušavajući nam otkriti zavodljive tajne Mediterana čija je povijest doista starija od mnogih danas poznatih civilizacija. Iza "Broda za Issu" stoji načitani autor koji se za pisanje ovog djela morao dobro pripremiti. Ali, to je i autor koji ima literarnu intuiciju koja se ne može ni naučiti ni kopirati. Ili je imaš ili nemaš. A Robert Perišić je ima i mudro je i pragmatično njeguje i koristi.
"Svjetski relevantan roman" je jako smjela tvrdnja. Jasno, da bi takva tvrdnja imala težinu, mora ju izreći netko tko je sam relevantan u književnom svijetu na svjetskoj razini.