Premijer, ministri, savjetnici, pomoćnica... svi u strogim crnim odijelima, zamalo pogrebničkim, iako ima tu i natruha europske mode, primjerice Hugo Boss u pokušaju. Po kazališnoj sceni kreću se tako da sa sobom raznose sjedalice. Kao da bez tih sjedalica ti ljudi, ti likovi, zapravo ne postoje! I već nakon prve dvije izmjene pozicija jasno je da je upravo to njihov glavni zadatak: zadržati vlastitu stražnjicu u osvojenoj sjedalici, na poziciji moći. To je "Demokracija" Josifa Brodskog u režiji Veljka Mičunovića, koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta i Novosadskog pozorišta, koju smo vidjeli na gostovanju u ZKM-u, predstava u kojoj glavnu ulogu tumači Ozren Grabarić.
Djelo je oštra politička satira koja možda i najjasnije oslikava što se s tom žuđenom, često i krvlju plaćenom demokracijom događa u trenucima kada "šef" postane "gospodin predsjednik", kada u tek rođenim novim društvenim uređenjima koja koračaju (zapravo vrludaju) ka kapitalizmu grabež postaje modus operandi, dok svako moralno načelo postaje rastezljivo poput žvakaće gume te samim tim lako prilagodljivo bilo kakvim novonastalim potrebama i situacijama. To "sjedaličarenje" iz beogradsko-novosadske predstave u mojoj je glavi postalo slika kadroviranja u hrvatskoj kulturi, gdje su mnogi još uvijek šefovi ili, kako bi rekao moj kolega: "Lakše je iz kulture istjerati vraga nego navike stečene u socijalizmu, počevši od navike nerada."
Možda je sada, kada se bliže zadnji dani osmogodišnjeg mandata Dubravke Vrgoč na čelu HNK Zagreb, najbolji trenutak da se progovori o tom kadroviranju, ali i nemjerljivim posljedicama koje za sobom ostavlja. Trenutačno su tako najaktualniji skandali koji potresaju HNK Rijeka i HNK Split, kao i još neke splitske kulturne institucije, i to zbog tzv. padobranskih ugovora, tj. ugovora koji omogućavaju onima koji dolaze na čelne pozicije u kulturi vrlo dobro plaćene odstupnice, zbog čega ih i nazivaju "faraonskim". Naravno da je postojanje tih ugovora krajnje loše za cjelokupnu kulturu, ali kod te konstatacije treba se čuvati licemjerja. I vrapcima na grani u Hrvatskoj jasno je da se na rukovodeća mjesta u kulturnim institucijama dolazi isključivo političkim odlukama, a ne na temelju znanja, umjetničke vizije, menadžerskih sposobnosti, predloženih programa i postignutih rezultata pa neka onda prvi baci kamen onaj tko nije pomislio na sigurnost u toj kadrovskoj lutriji. Naravno, kultura u Hrvatskoj nije kurentna roba, čak i najkomercijalnija kazališta žive od dotacija države i gradova pa političari uz novac koji daju kulturi automatski stavljaju svoje "šape" na sve ključne odluke u kulturi. Ključni je problem da o toj istoj kulturi, budimo pošteni, većina njih ne samo da malo zna nego ih ona zanima tek na razini postojanja zgodnih lokacija na kojima će se doći poslikati u nekim prigodničarskim situacijama, a pri tome u tom svom neznanju gaje krajnju sumnju prema onima koji znaju i mogu jer baš takvi su za njih opasni. Svaki takav političar na svom bi stolu trebao imati sliku britanskog premijera Winstona Churchilla, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata, u trenucima kada su bombe padale na London, a Britaniji prijetila nacistička invazija, nije dao da se smanje izdavanja za kulturu.
Nažalost, kod nas čak i nije problem u novcu jer bi po tom principu Dubravka Vrgoč imala status kulturnog božanstva. Ona je, naime, u HNK Zagreb došla kada je kazalište bilo osam milijuna kuna u gubicima, uz hrpu neplaćenih, a odrađenih poslova, kada mu je između ostalog prijetila ovrha ZET-a zbog pokaza za zaposlene koji nisu bili plaćeni mjesecima, što je dokazala tada napravljena revizija. Osam godina poslije u kasi ostavlja 14 milijuna kuna i novu reviziju, ali čak ni to, kao i puno kazalište nije bilo dovoljno za njezin treći mandat. Naravno, reći će neki, upitno je to što su ti ljudi dolazili gledati. Bez ikakvih pretenzija da zauzmemo ulogu odvjetnika i zagovornika, nabrojimo samo ovo: balet "Smrt u Veneciji", prvi zagrebački balet koji je ušao među pet najboljih baleta Europe, balet "Gospoda Glembajevi", koji je dokazao da se plesati može i najzahtjevnije hrvatsko dramsko pismo, dramu "Tri zime" Tene Štivičić, čiji su nevjerojatan svjetski uspjeh ignorirali ljudi koji su vodili kazalište kada je taj uspjeh eksplodirao. Zatim natječaj za nova dramska djela, što bi trebala biti misija intendanta HNK Zagreb, pa Filozofski teatar koji je punio kazalište do pucanja i pod njegov krov doveo neku novu, mahom mladu publiku koja se nakon toga u to kazalište nastavila vraćati, zatim brojne koprodukcije, gostovanja... Dalje nabrajati baš i nema smisla jer oni koji vole kazalište znaju što je napravila, kao što znaju i što nije uspjelo, a oni koji ne vole intendanticu tog kazališta jednostavno ne priznaju argumente koji pokazuju da je bilo što bilo dobro. Na kraju je velikoj intendantskoj karijeri, koju će na pravi način valorizirati godine koje dolaze, presudila pandemija koronavirusa, a to baš kao i već spominjani Drugi svjetski rat, u HNK Zagreb ima svoje uzroke i svoj povod. Oni koji su bili nezadovoljni tada su jednostavno pronašli polugu oko koje se javnost (posebno ona koja ne ide u kazalište, ali uvijek strastveno brani svoje stavove o njemu) uvelike angažirala, jer je vijest o preminulom članu Opere HNK Zagreb tih dana kada se nije moglo živjeti od tjeskobe zvučala posebno alarmantno.
Na kraju svega HNK Zagreb otvara novo poglavlje s novom intendanticom, kojoj treba poželjeti uspjeh, ali i veliko strpljenje jer dolazi na čelo jedne od najznačajnijih umjetničkih institucija u zemlji, ali i preuzima ogromnu tvrtku koja ima više od 500 zaposlenih te istovremeno ne može raditi bez vanjskih suradnika, a svi su "nagurani" na jednu scenu, imaju tehniku iz 19. stoljeća i funkcioniraju na način koji moderna kazališta u Europi više ne mogu ni zamisliti. Cjelokupnoj kulturi ostaje lekcija o tome da rezultati rada, ni umjetnički ni novčani, nisu garancija normalnog rada ili (ne daj Bože) napretka. Nitko nema niti smije imati pretplatu na rukovodeća mjesta u institucijama u kulturi, ali nakon svega ključno je pitanje zašto baš nitko među ljudima koji odlučuju o njima nema potrebe (pitati, savjetovati se, naučiti...) angažirati neovisne ljude koji znaju procijeniti nečija postignuća i promašaje? Možda bi tada mogli donositi odluke mimo utjecaja nevjerojatno aktivnih i oštro suprotstavljenih lobija koji "drmaju" kulturom, kojoj nasušno trebaju oni koji znaju i mogu, a ne "naši" ili "vaši", koji na kraju krajeva nakon svečarskog preuzimanja nove funkcije idu i protiv svojih umjetničkih uvjerenja kada moraju platiti nagomilane račune za raznorazne učinjene im usluge.
jel ima neko da ne kuka i ne traži pomoć od države, baš smo depresivan narod