Sinoćnja dugoočekivana premijera Tolstojeva Rata i mira u zagrebačkom HNK pretvorila se u prvorazredni društveni i kazališni događaj. Prepuno kazalište, imena desetak uglednika iz javnog života zemlje koji su ostali na listi čekanja jer karata nije bilo dovoljno, gosti iz cijele regije... Za to je nestrpljenje zaslužna reputacija redatelja Tomaža Pandura, ali i činjenica da je Rat i mir tako velik kazališni zalogaj da ga danas rijetko "zagrizu" i ruska kazališta.
Lavovski dio posla ovdje je obavio dramaturg Darko Lukić, koji je radio po prijevodu Zlatka Crnkovića, i koji je uspio u predstavi koja (s tri čina i dvije pauze) traje četiri sata, dosljedno odrediti (nimalo jednostavne) odnose među likovima, te dati povijesne smjernice događaja iz romana koji se bavi Napoleonovim osvajanjem Rusije u doba cara Aleksandra I. Bitke su ovdje prisutne kao odjek topova koji odjekuju kroz cijelu predstavu, a Pandur s nekoliko opće poznatih motiva (npr. portret Napoleona na konju sa zastavom) postavlja okosnicu priče o ratu kao trajnom stanju, a taj se nemir uvijek iznova pocrtava frenetičnim gibanjem glumaca scenom.
I taman kada nas u dva prva čina redatelj uvede u vizualno izuzetno dojmljiv svijet svog čitanja Tolstoja, u trećem se činu događa tzv. "Pandurvski obrat", iznenađenje koje nas lansira u naše doba. Svi ženski likovi postaju kombinacija bolničarki i npr. tajnica iz Momaka s Madisona, a sluga postaje voditelj TV showa. Likovi će tako iz romana pročitatio svoju sudbinu, baš kao što će voditelj na kraju predstaviti sve glumce.
Potvrđeno je da je Pandur očito godinama razmišljao o ovom djelu te stvorio jasnu viziju. Motiv njegove priče je da kada se u lošim vremenima okupljaju zli ljudi – to moraju činiti i oni dobri. On je okupio ove dobre, kreativce koji su slijedili njegovu pročišćene priču – u kojoj su likovi najvažniji. Tu ideju u praksu su savršeno slijedili scenografi studio Numen (totalni minimalizan sa zemljom na sceni i zavjesama koje se razmiču i odjeljuju prizore), kostimografkinja Danica Dedijer te skladatelji duo Silence Boris Benko i Primož Hadnik.
Ovo je i velika ansambl predstava, ali glavnina predstave je na nekolicini glumaca. U prvom je planu Zrinka Cvitešić, kao Nataša Rostova, a od njenih kavalira Goran Grgić kao Pierre Bezuhov nadigrava Milana Pleštinu kao Andreja Bolkonskog. Na sceni je gotovo stalno Livio Badurina, u nevjerojatnoj koncentraciji i odličan u ulozi sluge, koji svojom dječačkom razigranošću s dozom cinizma najbolje povezuje doba povijesti i sadašnjosti. Jedina zamjerka mora se izreći na angažman Milene Zupančić. Velika slovenska glumica ovdje bode uši nedovoljno dobrim hrvatskim (naravno problem je u pjevajućim slovenskim naglascima) i stoga je to nepotreban angažman dok primjerice Branka Cvitković sjedi u publici.
a judi moji ..ne zove se pandur ..uzalud pandur..svaka mu cast..