Nikakve govorancije, nikakve posebne najave i nikakav protokolarno-medijski cirkus ne prati koncert, koji se svake godine sredinom ožujka, u danima oko godišnjice ubojstva srpskog premijera održava u Beogradu, u Koncertnoj dvorani Kolarčeve zadužbine.
Na programskoj knjižici, ispod naziva koncertnog ciklusa "Hod po žici", samo je decentno, sitnim slovima, pisalo: "Koncert posvećen uspomeni na Zorana Đinđića".
Karakteristična suptilnost
Takva diskrecija i suptilan osjećaj za mjeru nisu ništa neobično, nego su pravilo u djelovanju Beogradske filharmonije, osobito u prilikama kada se, barem izdaleka i posredno, politiku pripušta u vrijeme i prostor namijenjen umjetnosti.
Tradicionalan koncert za Đinđića zato je u prvom redu ljudska i civilizacijska, a ne neka kulturno-politička gesta filharmonijske institucije koja je prošlih godina postala vjerojatno najuvjerljiviji predstavnik neke idealne, kulturom oplemenjene i prosvijetljene Srbije, idealnije čak i od one kakvu je zamišljao filozof i političar Đinđić.
Simbolika uspostavljanja i održavanja ove tradicije utoliko je snažnija što je jedini u novijoj povijesti otkazan koncert Beogradske filharmonije bio onaj dva dana poslije kobnog atentata. U skladu s takvom ne samo simbolikom; nego i s vlastitim humanističkim opredjeljenjem, filharmonijski direktor Ivan Tasovac svu svoju pažnju na tim koncertima poklanja gospođi Ružici Đinđić, bez obzira tko sve iz političkog establišmenta sjedi u publici. Udovica ubijenog premijera i predsjednica fondacije koja nosi ime Zorana Đinđića rekla nam je kako se osobito veseli predstojećima koncertima Zagrebačke filharmonije u Beogradu i Beogradske filharmonije u Zagrebu te kako namjerava prisustvovati i jednom i drugom.
Na ovogodišnjem koncertu s posvetom Đinđiću u Beogradu je gostovao izvrstan hodač po Stradivarijevim žicama Julian Rachlin, angažiran kao solist i kao dirigent.
Uvertira Figarova pira na početku te na kraju koncerta 35. simfonija u D-duru, popularna Hafnerica, pokazale su Rachlinov dirigentski razvoj. Ali, treća Mozartova skladba na programu, Peti violinski koncert u A-duru, dao je Rachlinu priliku pokazati najviše umijeća, nastojanja oko vrlo žive karakterizacije svakog takta.
Beogradska je filharmonija izvrsno uvježban i za filigransko muziciranje raspoložen orkestar kroz čiji korpus, kako žice tako i prste, dirigentski impulsi putuju velikom brzinom. Zato su i Rachlinove zamisli bile zdušno usvojene i munjevito pretvarane u glazbu.
Dubrovnik u New Yorku
Ipak, najdojmljivije trenutke večeri Rachlin je ostvario svirajući violu i predvodeći smanjeni gudački korpus orkestra u znamenitoj skladbi Benjamina Brittena "Lachrymae". Bez obzira na to što ni razigrani Mozartov genij nipošto ne vrijeđa uspomenu na mrtve, Brittenova je gudačka tužaljka bila dirljivi memetno u skladu s posvetom koncerta.
Glavna, pak, tema razgovora s Rachlinom nakon koncerta bila je, naravno, Dubrovnik i festival "Rachlin & Friends" koji će uskoro imati jedinstvenu promociju i u New Yorku, na doručku kod Tiffanyja.
No, to je već neka nova i posebna priča.
