Rijetko se dogodi da već prva knjiga nekog pisca postane toliko popularna i nagrađivana da autora lansira među literarne zvijezde. Dogodilo se to Saši Stanišiću s romanom "Kako vojnik popravlja gramofon". Stanišić je pisac koji piše na njemačkom jeziku, a koji je 1978. godine rođen u Jugoslaviji, i to u gradu na Drini, u Višegradu. Stanišićevi biografski podaci koji uključuju i izbjeglištvo iz Bosne i Hercegovine u Njemačku ratne 1992., itekako su važni za razumijevanje i iščitavanje ovog važnog postjugoslavenskog romana koji je na hrvatski prevela Anda Bukvić, a objavila Fraktura. Stanišić ima guste i sadržajne rečenice, povremeno se služi i formom pjesme u prozi, a često spominje i Ivu Andrića, koji je Višegrad suvereno uvrstio na svjetsku mapu prestižnih, ali i nedokučivih književnih toponima.
Pričajući potresnu ljudsku priču o mladome Aleksandru Krsmanoviću, Višegrađaninu kojeg je povijest snažno i bez posebnog upozorenja lupila po memoriji, Stanišić ispisuje alternativnu povijest jedne danas duboko povrijeđene i nesretne zemlje služeći se pri tome svim onim simbolikama koje nudi rijeka Drina kao rijeka mnogih svježih, i to neutvrđenih, ali i temeljito neisplakanih zločina. Stanišić piše o jednom umuklom gradu, jednoj tužnoj zgradi i jednom neveselom susjedstvu koje, umočeno u ratno ludilo, ne može sačuvati ljudski obraz pa se ta ratom razmazana prljavština godinama vuče kao nekakva neuništiva plastična vrećica po ljudskim biografijama i sudbinama. Stanišić nije apologet ideologije koja je ionako zatučena u krvavom ratu, ali je apologet ljudskih ideala koji su u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj zemlji barem pokušali njegovati ono Tinovo pobratimstvo lica u svemiru. Stanišić se ne odriče skromnih predaka koji su vjerovali u jednakost ljudi u gruboj svakodnevici. Upravo su ti zaljubljenici u svetost tuđih života glavni junaci ovog utopističkog i toplog romana. (D. Derk)
