Naslovnica Kultura Film

"Presuda" je film o snazi emocija i zadiranju u nacionalni identitet


U filmu nema ni Gotovine ni Haaškog suda, samo lica ljudi koji reagiraju na ono što govori sudac
28. veljače 2013. u 16:39 0 komentara 8 prikaza
'27.02.2013., Zagreb - Redatelj Djuro Gavran, snimio je dokumentarac pod nazivom Presuda, koji se prikaziju ovih dana na ZagrebDoxu.  Photo: Goran Jakus/PIXSELL'
Foto: 'Goran Jakus/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/3

Danas će na ZagrebDoxu biti prikazan vrlo zanimljiv dokumentarac „Presuda“ Đure Gavrana. Zasnovan je na jednostavnoj, ali vrlo efektnoj ideji – na snimanju reakcija ljudi okupljenih na Trgu bana Jelačića pri izricanju prve, optužujuće presude za generala Gotovinu. U filmu nema kadrova ni haškog suda, ni Gotovine, samo lica ljudi koji reagiraju na presudu, ali u cijeloj atmosferi osjeća se puno šira slika današnjeg hrvatskog društva. Zato redatelja ne voli ni reći da je „Presuda“ film o generalu Gotovini kako ga neki precipiraju.

- To je film o posljedicama rata, o iščekivanju presude, o ljudima koji su se vezali za slučaj i njihovim emocijama za vrijeme izricanja presude – objašnjava Gavran. - Dva posljednja filma na kojima sam radio, edukativni dokumentarac \"Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi\" i kratki eksperimentalni film \"Lijepa naša domovino\" dijelom se bave pitanjem nacionalnog identiteta. Ta su dva filma potaknula moj interes za tom temom, a \"Presuda\" je na neki način nastavak bavljenja njome. S druge strane zaintrigiralo me to i što je prvostupanjska presuda generalima u medijima najavljivana kao najbitniji trenutak u suvremenoj hrvatskoj povijesti i oko tog se događaja akumulirao veliki naboj. Hrvatska je tada bila u dosta turbulentnim prosvjedima pa se na dan donošenja presude moglo svašta očekivati. U svakom slučaju, znao sam da će događanje biti nabijeno emocijama. Htio sam promatrati razvoj, dinamiku i intenzitet tih emocija u javnom prostoru. Odlučio sam da ću snimati samo portrete ljudi koji prate direktan prijenos iz haške sudnice i iščekuju presudu jednom generalu.

Jeste li svjesno snimali prvu presudu za ovaj film ili je to bilo po nekom drugom zadatku, pa se ideja rodila kasnije?

Prvu sam presudu snimio sa vrlo jasnim konceptom, statični krupni kadrovi lica. Materijal sam mislio iskoristiti kao polazišnu točku u radu na dužem dokumentarnom filmu. Za potrebe radionice na kojoj sam sudjelovao \"Is justice fair?\" u Den Haagu smontirali smo grubi šnit od 12-13 minuta i tada smo već shvatili da ovako postavljena priča jako dobro funkcionira. Nakon toga trebalo je još vremena da stvari legnu na svoje mjesto i naravno da se dogodi druga presuda.

Jeste li razmišljali što s drugom, oslobađajućom presudom? Tretirati li i nju na sličan način, pa raditi kontrapunkte, premda je i s ovakvim krajem vrlo efektno?

Da, naravno da sam razmišljao o drugoj presudi i što s njom. Film je dramaturški dobro funkcionirao i bez nje, ali smatrao sam da je ne možemo zaobići. Problem je u tome što bi uvrštavanjem druge presude u film dobili jako sličan materijal, samo s emocijama drugog pola. Vjerujem da bi to otvorilo neke druge mogućnosti i kombinacije, ali odlučio sam film ostaviti ovakvim kakav jest. Informacije o drugoj presudi pojavljuju se samo u tonu. Čini mi se da takav kraj ostavlja mnoga pitanja otvorenima, a ostavlja i više prostora za interpretaciju gledateljima.

Zbog čega ste se usredotočili samo na Gotovinu, ne i generala Markača?

U početku sam imao ideju da u filmu opće nemam imena generala. Želio sam se usredotočiti na snagu emocija prouzročenih zadiranjem u nacionalni identitet. Dramaturgija i stil ovog kratkog filma ne bi trpjeli repetitivnost izlaganja za svakog generala posebno.

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.