Potrošili obećani novac, a Grad sada odustaje od isplate dotacija

krasno kad ubiješ kulturu u narodu - ubio si narod ! zločin i izdaja Hrvatske i Hrvata je više nego očita, a provodi je udbaški kadar iz lijevih i desnih. svejedno koji su, ali jedino nas uspješno uništavaju

Naravno da sam protiv smanjenja novaca zagrebackoj nezavisnoj kulturi, ali suludo je sve stavljati u isti rang. Pouzdano znam da kino Europa i Zagreb film festival od grada dobivaju nesto manje od dva milijuna kuna, ali oni dobivaju novce ii od europskih fondova. Osim toga iz kafića koji je u predvorju kina svaki dan sigurno zarađuju 20-30 tisuća kn dnevno, pa izračunajte. Boris T. Matić (vlasnik Zagreb film festivala i kina Europa) je postao \"filmski\" tajkun, dobiva stotine tisuća kuna iz gradskog proračuna, vecina drugih filmasa dobiva mrvice. a sve na racun toga sto je prijatelj i sto je podrzao Milana Bandića na izborima. Kinu Europa i Zagreb film festivalu treba smanjiti i 50 posto sredstava, te poslati reviziju da se vidi koliko je tu novaca zamraceno.

ludo, ludo, ludo... Probudim se, ne mogu spavati, odlazim baciti pogled na site... i smrznem se. Ljudi dragi, prestanimo šutjeti. Neka nam se objasni koliko su smanjenje plaće u kazalištima, u muzejima... i svemu ostalome što je na gradskom budžetu.. Ništa, nula kn, a nama se i ova crkavica koju su nam se umilostivili dati sada smanjuje. Dokle ćemo mi biti ovce, dokle će nas se gaziti. Sofijin izbor spominje BORISA MATIĆA, a ja spominjem meni dobro poznati slučaj Zagreb filma. Tu se mjesečno \"baca\" na desetine i stotine tisuća kuna poreznih obveznika. Direktor Zagreb filma VINKO BREŠAN 90 posto svog radnog vremena troši na svoje privatne biznise. Kažu da se priprema da ode u Split postavljati kazališnu predstavu, ali i novi igrani film često spominje.. Da bi ostao direktor Brešan zaposlio je ŽELJKU UDOVIČIĆ, uhljebio je, nakon što je morala otici iz Ureda za kulturu. A gđa Udovičić poznaje film isto onoliko koliko Milan Bandić poznaje Mozarta!!! Da bi se Brešan odužio BRANKI ŠEMEN, bivšoj djelatnici naše ambasade u Los Angelesu (Sanaderov kadar!!!), za poslove koje je obavljala na prezentaciji njegovih filmova u SAD, za 10 tisuća kn mjesečne gaže ju je angažirao da priprema nekakav jubilej Zagreb filma. Na mjestu umjetničkog direktora Zagreb filma je KREŠO ZIMONIĆ, koji svaki mjesec - nije za vjerovati - dobiva dvije iznimno visoke plaće (u Zagreb filmu i u Svjetskom festivalu crtića). A znate kako je g. ZIMONIĆ \"zarađuje\" svaki mjesec oko 30 tisuća kunića. Tako što je dotični suprug Bandićeve savjetnice za film MAJE PETRIĆ. O tempora, o mores!!! Ima toga još, ali idem se prošetati van da se smirim...

Treba stvoriti Savez za Hrvatsku i izaći na izbore Toga su čovjeka donedavno slavili svi hrvatski mediji. Podjednako oni u državnomu i oni u tuđinskomu vlasništvu. Mediji su od njega stvorili zanosan simulakrum: muž stasit i zgodan; humanistički obrazovan i domoljuban; dobro odgojen i ukusno odjeven; posvećen znanosti i umjetnosti; njemački romanist, gojenac srpskoga komparatista Zorana Konstantinovića. Književnu slavu stekao je u Innsbrucku doktorskom disertacijom o svjetonazoru u kazališnom djeluJeana Anouilha. U Splitu se proslavio kao pjesnik lokalno-„region“ske pjesme Nenia Salonitana (Solinska tužaljka), u Zagrebu kao sastavljač antologije hrvatskih domoljubnih pjesama U ovom strašnom času, koju je u suradnji s Antom Stamaćem priredio u jeku Domovinskoga rata i dao prevesti na mnoštvo stranih jezika. Sve u svemu: Europäer und Kroate comme il faut. Te kao takav – rado viđen u Bruxellesu, Strasbourgu i Luxembourgu. Dražima toga hrvatskog simulakruma nisu mogli odoljeti ni u Beogradu. Na tamošnjim predsjedničkim izborima jedan je kandidat izvikivao: Ako me izaberete, bit ću srpski Sanader. Nitko taj simulakrum nije tako ludo volio kao WAZ-ov Morgenblatt (Jutarnji list). Jelena mu je Lovrić obećavala glas na izborima, a Davor mu se Butković obraćao formulom „Dragi Ivo!“ U izrazima ljubavi neznatno je zaostajao Styrijin Abendblatt. Alii njegovi su se profesionalni hrvatski„desničari“ duboko klanjali pred tim simulakrumom. Taj i takav Sanader deset je godina bio neupitni predsjednik HDZ-a, mandat i pol neupitni predsjednik Vlade i neupitni vođa Saveza za Europu. U HDZ-u su ga obožavali. Na prvu obljetnicu Tuđmanove smrti ljudi su mu – hadezeovci, katolici - kod Tuđmanova groba klicali: „Ivo! Ivo!“ Miomiru Žužulu, vitezu Malteškoga reda, dok je bio ministar vanjskih poslova, Sanaderova je poliglotska vještina nagonila na oči suze radosnice, a Jadranka je Kosor znala reći: Kud Sanader, tud i ja. Što je međutim Sanader činio? Sve ono čemu su mogli pljeskati idejni baštinici Komunističke partije Jugoslavije – od bjesomučnog progona junaka hrvatskoga Domovinskog rata do uzdizanja srpskih buntovnika na sve razine hrvatske vlasti; od bajanja o Europskoj uniji kao svetom Gralu hrvatske državne politike do gospodarskoga, političkoga i kulturnoga uvezivanja Hrvatske u Zapadni Balkan. Taj proces dobio je – uz pljesak iz Bruxellesa - institucionalne oblike. Uspostavljeni su Zapadnobalkansko područje slobodne trgovine (Nova CEFTA), Vijeće za regionalnu suradnju (RCC) i kult Rade Šerbedžije (brijunski Theater Ulysses). Onda je iznenada popuhnuo nekakav vjetar s Alpa. I veliki je dr. sc. Ivo Sanader zadrhtao. Podijelio je suradnicima politička promaknuća i bez ikakva obrazloženja, kao novoimenovani doživotni počasni predsjednik HDZ-a, pobjegao iz „aktivne politike“ na jahtu „Malo vitra“. Kada se u siječnju ove godine pokušao vratiti u „aktivnu politiku“, izbačen je iz HDZ-a, a danas, kada hoće u Sabor, izaziva silan otpor u HDZ-u i komešanje u Savezu za Europu. Mediji su u međuvremenu posve smrskali svoj simulakrum. Sanadera su proglasili glavom korupcijske hobotnice. Zamjeraju mu što se u državnoj službi silno obogatio. Davor ga Butković „hapsi“, Jelena Lovrić s gnušanjem odbacuje, Tihomir ga Dujmović optužuje da je uništio hrvatsku političku desnicu, Josip Jović drži da je od početka bio hadezeovac po zadatku, a Zvonimir Despot odgovara na svoje pitanje s početka ovoga teksta: „Kralj je bio, radio je što je htio, otišao je i sad bi nas sve pokopao. Da sačuva pokradene milijune?“ Nitko ne opaža da je krupnu korupciju u Hrvatskoj stvorila Europska unija. Tko je od Hrvata mogao kupiti Hrvatski telekom, hrvatske banke, Inu, Sunčani Hvar? No, Sanader se ne da. On je ponosan na sve što je učinio Hrvatskoj. A njegovo svjedočenje pred saborskim Povjerenstvom za Inu metaforički se zgrušalo u grotesknu gramatičku pouku Goranu Mariću. - Prodaja Ine grosse Spiele? Ne, to je množina - rekao je dr. sc. Ivo Sanader i autoritativno, ali krivo ispravio neukoga zastupnika: - Velika je igra grosse Spiel. – Nešto kao muški kokoš. Tko ima zrno pameti, vidi gdje je um te bezumne igre. Zato nema druge: Treba stvoriti Savez za Hrvatsku i izaći na izbore.

Fakat nije za vjerovati to što piše Don Kihot. ZAGREB FILM da je takvo leglo nepotizma, dvoličnosti i polu-kriminala (Kriminala u rukavicama)!!! Ako je to točno BREŠANA, ZIMONIĆA, UDOVIČIĆKU, ŠEMENICU i ostalu ekipu koja \"živi u raju\" na račun osiromašrnogog zagrebačkog puka treba pod hitno eskapultirati na tržište, pa neka se na tržištu dokažu. Gledam BREŠANA VINKA neki dan na televiziji kako se kao nešto bori za prava filmaša. To je laž!!! On se bori za sebe i za svoje pajdaše.

kad ubiješ kulturu u narodu - ubio si narod ! to je točno,al ovi paraziti nisu i nikad neče biti kultura

Upozorio me je prijatelj iz ZAGREB FILMA da sam pogrijesio i da KREŠO ZIMONIĆ ne dobiva dvije plaće, jer se ne može biti istodobno zaposlen na 2 mjesta. Ispričavam se. Točna informacija je da KREŠO ZIMONIĆ dobiva svaki mjesec dva iznimno visoka honorara za svoje dvije funkcije (oko 30 tisuća kn), a u prosjeku dnevno radi 1, maksimalno 1,5 sat. NIkada ga nema niti u Novoj Vesi, ni u Vlaškoj - gdje su sjedišta Zagreb filma i Festivala. Dakle, KREŠO ZIMONIĆ je tako najplaćeniji \"umjetnik\" u Zagrebu, Hrvatskoj i Srednjoj Evropi. Čestitam!!! Isto sam pogriješio kada sam napisao da je KREŠO ZIMONIĆ oženjen za MAJU PETRIĆ, savjetnicu Milana Bandića za film. Velika isprika. KREŠO ZIMONIĆ je nevjenčani suprug MAJE PETRIĆ, a njih dvoje zajedno žive negdje na Kvaternikovom trgu. Nije šija, al je vrat...

Koje gluposti. Zimonić je valjda preko 30 godina slobodni umjetnik. Probajte vi toliko godina ne biti na stalnoj plaći. Nemate pojma koja je TO umjetnost, ovce. Pogotovo ak crtate stripove i ilustracije u Hrvatskoj.

U Zagrebu izlazi list Prosvjeta, „novine za kulturu“. Nakladnik je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. „Za nakladnika: Čedomir Višnjić, predsjednik SKD Prosvjeta“. „Časopis je sufinanciran od Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske“. List je otisnut čirilićnim pismom. O kakvim je novinama i kulturi riječ? U broju od veljače 2010., dakle prije potpisivanja sporazuma o vojnoj suradnji, objavljeno je uvozno Pismo iz Beograda stanovitog Milana Četnika pod egidom „Lik i iskušenja novog srpskog patrijarha Irineja (Gavrilovića)“ i naslovom „Na razmeđi Brisela, Rima i Jerusalima“ (str. 8-13). Hrvatskoj kulturnoj javnosti, kad već politička regionalno hrče, zanimljiva su dva pasusa. Prvi: „Od kraja prošle godine u Hrvatskoj se renovira izum izvučen iz krvničkog naftalina Pavelićeve satrapije: reanimira se tzv. Hrvatska pravoslavna crkva, virtualna tvorevina koju je… po naređenju Trećeg Rajha ukazom proglasio Ante Pavelić i čiji je zvanični grb bio ustaška šahovnica. Ta grupica bizarnih provokatora, koja, za početak, ističe svoja \'prava\' na manastir Gomirje, čini se, nije bezazlena o čemu svjedoči cinična izjava Franje Dubrovića, sekretara Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama hrvatskog Ministarstva kulture“, koji je izjavio da bi HPC mogla biti „registrovana za pet godina, ne osvrčući se na stanovite ustavne paragrafe koji obznanjuju da se konstitucionalni poredak današnje Republike Hrvatske temelji na antifašizmu što bi, valjda, trebalo da znači i na antiustaškim pravnim propisima“. Plašenje ustašama, toliko je puta već isproban velikosrpski recept. Beograd bi ponovo diktirao što hrvatski dužnosnik smije reći. Pravoslavni vjernici ne moraju pripadati SPC. Bizarni provokator Četnik iz Beograda usred Zagreba, kao nekad Milan Stojanović bre u Srbobranu, mirno i uredno srbuje u „novinama za kulturu“. Prosvjeta je to! Naime, podmeće „Treći Rajh“, „Pavelića“, „ustašku šahovnicu“, sve kako bi prikrio osnovni cilj: Svi pravoslavni vjernici jesu pripadnici SPC, a svi pripadnici SPC su Srbi. Četnik ne spominje kako su patrijarha Germogena i svećenstvo HPC pobili „antifašisti“ u čijim redovima je bilo i puno preobučenih četnika. Da hrvatski pravoslavci imaju pravo na svoju crkvu demokratska je stečevina, a ne ustašluk, k tomu ne postoji nikakva „ustaška šahovnica“, već povijesni hrvatski grb, itd. Četnik zna da je SPC u samoproglašenim granicama izvrsno i provjereno pogonsko gorivo Velike Srbije, plana od kojega Srbija odavno boluje i nema nikakvih drugih vanjskopolitičkih ciljeva osim imperijalističkih, bez obzira radi li se o jugoslavenskim ili o eurounijskim kontekstima. Poslije svođenja svih pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj pod kapu SPC, drugi pasus odaje neskriveno velikosrpsko posezanje za hrvatskom poviješću: „Možda bi patrijarhu pomoglo da se počne od početaka, pa da mnoge ćiverice zagnjuri u najstariju poznatu srpsku krstionicu, onu kneza Višeslava, prvog srpskog vladara… u krsni zdenac kojeg je, iz Venecije, Musolini dopremio Paveliću a koji je danas zaključan u Splitu, na Mejama“. To je željeni početak i ujedno kraj teksta. Četnik preporučuje novom patrijarhu SPC da ode u Split po srpsku Višeslavovu krstionicu! Ponavljam: Četnik piše u „novinama za kulturu“ koje sufinancira „Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske“. Čedomir Višnjić, „predsjednik SKD Prosvjeta“ i nakladnik lista Prosvjeta, s druge je strane sigurno upoznat s podatkom kako je Ministarstvo kulture Vlade Republike Hrvatske u kojemu je on na državnom berivu i jedan od ključnih arbitara, ove godine izdašno poduprlo Kajkavsko spravišče, o čemu kulturna javnost gromoglasno šuti. Za redovito održavanje minimalnih troškova Kajkavskog spravišča Ministarstvo kulture je odobravalo godišnje između dvadeset i trideset tisuća kuna. Ove godine taj je iznos dosegnuo fenomenalnih nula (brojkom: 0) kuna. Zbunjeni hrvatski kajkavci mogli bi se othrvati kulturnoj politici ministarstva Čedomira Višnjića tako da se proglase nacionalnom manjinom u Četnikovoj „današnjoj Republici Hrvatskoj“, po uzoru na „Bunjevce“ u Srbiji! Kajkavci ionako većinom žive sjevernije od velikosrpske crte: Virovitica, Karlovac, Karlobag. Kome isporučiti Višeslavovu krstionicu - Četniku u Beograd, izravno patrijarhu SPC ili Višnjićevu SKD Prosvjeta u Zagreb? Ona bi mogla biti ures pokraj obnovljenog spomenika četničkom ustanku u Srbu, također financiranom izravno iz hrvatske vlade. Sve bi se to lijepo poklopilo s nevjerojatnim dosezima sporazuma o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije u kojoj je četništvo u vojnom pogledu izjednačeno s antifašizmom. Ono je sastavna komponenta srpske vojske. No, aktualni ostatci pobjedničke Hrvatske vojske pod okriljem vojne suradnje, možda će uskoro osiguravati transferiranje po Četniku lociranu i uhićenu Višeslavovu krstionicu u okrilje velikosrpskog plana. Hoće li se stvari tako i dalje odvijati sve dok se ne pojavi neki novi Matija ili Francek, bez kune u džepu, ali bogat ljubavlju prema hrvatskom narodu i oguljenoj mu državi u kojoj bre može, a kaj ne? Ne bu na dobre zišlo! A može li u Hrvatskoj izravna demokracija sačuvati sadašnja radnička prava? Sindikati skupljaju potpise kojima kane prisiliti državnu vlast na raspisivanje referenduma o promjenama Zakona o radu (ZOR). Nadaju se da će narodna volja odbiti Vladinu ugrozu radničkih prava. Akcija se temelji na 3. stavku članka 1. Ustava Republike Hrvatske: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“ Ako izabrani predstavnici ne će kako narod hoće, narod neposredno odlučuje. Sve - uredno i hvale vrijedno! Ali zahtjev za raspisivanje referenduma ima, naravno, zakonske uvjete. Mora ga poduprijeti 450.000 biračkih potpisa (10 posto ukupnoga biračkog tijela).To je biljeg koji potvrđuje njegovu društvenu utemeljenost. Skupljanje potpisa nije jednostavan posao. Oko 400.000 birača živi izvan Hrvatske, a na državnomu referendumu imaju pravo sudjelovati samo hrvatski državljani koji imaju prebivalište i prebivaju u Hrvatskoj najmanje godinu dana bez prijekida do dana održavanja referenduma. Zakon ograničuje skupljanje potpisa na 15 dana. Valjanim se priznaje samo potpis praćen bivšim, jugoslavenskim, jedinstvenim matičnim brojem građanina (JMBG). Taj broj više nemaju svi birači jer je u međuvremenu Hrvatska umjesto njega uvela osobni identifikacijski broj (OIB). Uspiju li sindikati, uza sve to, skupiti 450.000 valjanih potpisa, ispunit će uvjete za „neposredno odlučivanje“. Ali to još nije sve. Da bi referendum bio pravovaljan, na glasovanje treba izaći više od polovice ukupnoga biračkog tijela, dakle najmanje 2.250.001 birač. Odluka se donosi natpolovičnom većinom glasova. Vladina se dakle nakana može spriječiti glasovima najmanje 1.125.002 birača. Zakonski su brojevi vrlo restriktivni. Državna se vlast, kao što vidimo, ogradila visokim zidom od narodne volje. Ustav nudi institut referenduma, kao mogućnost da neposredna demokracija ispravi nepodopštine predstavničke demokracije: krivu procjenu, zlu nakanu, odluku protivnu općemu dobru. No, zakon je tu mogućnost temeljito uškopio, te se ona, kao što vidimo, doima kao djetinjasta varka. Ali ne treba očajavati. Okolnosti katkada omoguće, pa i ostvare, ono što je inače nemoguće. Pokušajmo sami sebi odgovoriti na nekoliko irealno pogodbenih pitanja: Bi li nam se, da su Stjepan Mesić i Ivica Račan pitali narod što o tomu misli, god. 2000. dogodio Zapadnobalkanski summit EU u Zagrebu? Bi li Ivica Račan i Ivo Sanader, da su pitali narod, onako sramotno progonili ratne zapovjednike Hrvatske vojske? Bi li Stjepan Mesić i Ivo Sanader, da su pitali narod, Hrvatsku ugurali u NATO? Bi li Ivo Sanader, da je pitao narod, suspendirao Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP)? Bi li Jadranka Kosor, da je pitala narod, odustala od međunarodnopravnog rješavanja slovensko-hrvatskoga graničnog prijepora i prepustila ga političkoj arbitraži? Odgovori su na ta pitanja, naravno, nesigurni. Ali ona se ovdje i ne postavljaju radi odgovora, ona samo dočaravaju političku vrijednost referenduma. No, cinično se, s druge strane, smije realnost. Nesretna povijesna iskustva hrvatskoga naroda nalažu da se o svim krupnim nacionalnim pitanjima odlučuje na referendumu. Unatoč tomu mi smo Hrvati - jednoreferendumski narod! Imali smo dosad samo jedan referendum. Onaj u proljeće 1991. Poslije su neki od nas pokušali narodnom voljom zaštititi vrijednosti Domovinskoga rata, spriječiti ulazak Hrvatske u NATO, odbiti Kosoričin i Pahorov Sporazum o arbitraži. I, što je od svega toga bilo? Prvi je zahtjev za raspisivanje referenduma vlast odbila, za drugi nije skupljen dovoljan broj potpisa, treći je vlast predusrela: Usred akcije prikupljanja potpisa Sabor je potvrdio Kosoričin i Pahorov Sporazum o arbitraži. Što će biti ovaj put? Teško je reći. Referenduma vjerojatno ne će biti. Ako ga bude, na njemu se ne će, barem ne zadugo, obraniti sadašnja radnička prava. Ona će, unatoč radničkomu gnjevu, bivati sve manja. A kolika će biti kada se tržište rada otvori sirotinji Zapadnoga Balkana i njegovih istočnih susjeda, danas je teško i zamisliti. Radnička prava, kao i sva druga, ne može obraniti ovakva hadezeovsko-esdepeovska, nego samo samostalna i suverena država. Sindikati to još ne shvaćaju. Niti zasad idu tako daleko. To, uostalom, i nije njihov posao. No, okolnosti mogu svašta učiniti. Sjetimo se Lecha Wałęse i „Solidarnosti“. A poziv je hrvatskih sindikata na referendum već sada više od sindikalne akcije.

PIKA 13 nisi shvatila kontekst. Svaka čast KREŠI ZIMONIĆU i njegovih 30 godina slobodnjaštva, samo je duboko nemoralno, pa i gnusno zahvaljujući svojoj nevjenčanoj supruzi svaki mjesec stavljati u džep 30 tisuća kunića, dok 95 posto zagrebačkih umjetnika-slobodnjaka je na \"kruhu i soli\". Mnogima prijeti isključenje struje, ne mogu kupovati knjige za svoju djecu, a u slučaju KREŠE ZIMONIĆA grad i neki njemu skloni ljudi se razbacuju desetinama tisuća kuna. Groznoooooo!!!!

30 tisuća je meni samo za kavu. Od nećega se mora i živjeti pa imam nekoliko privatnih biznisa – oslikavam svjetla na krajevima tunela i slično. Sve u suradnji sa sedam nevjenćanih supruga.

ZIMONIĆU, znate onu narodnu: \"tko laže, taj i krade\". Vi ovog puta lažete, a nadam se da i ne kradete... Svi u Uredu za kulturu za grada Zagreba pričaju da samo MAJI PETRIC trebate zahvaliti što ste trenutno na dvije super-plaćene funkcije. Nešto se i priča kako ste stalno na putovanjima, ali ne službenim, nego nešto po Egiptu i sličnim destinacijama... Stoga, nemojte nas sve - kao naši političari jučer - praviti majmunima i \"glumiti\" duhovitost. Odgovorite konkretno za ono što vas se proziva... Hvala...

Pa kad me več prozivate... OK, priznajem, lagao sam – nemam 30 tisuća mjesečno samo za kavu. Moja mjesečna zarada se kreće u rasponu od nula kuna do 15 tisuća kuna, kako koji mjesec. Najviše sam zarađivao u Njemačkoj, 150000 maraka tjedno. Sa Zagreb filmom surađujem od 1975. godine, a još 1990-1991. bio sam tu umjetnički direktor, dakle, prije rata i sumnjivih pokušaja privatizacije iz devedesetih. Gdje su tada bili svi ti tračeri, pitajte njih. Pokojni roditelji su mi ostavili nešto novaca pa ga trošim tako da svake godine nekamo otputujem (Egipat...) a fotke i filmiće s putovanja stavljam na svoj blog i na YouTube, jer me to veseli. I sve to jako malo ima veze s ovim člankom u Večernjem listu i komentarima anonimnih „donkihota“.