- Nisam imala nikakve posebne motive i pobude, jednostavno sam se zabavljala pišući - objašnjava glumica Anja Šovagović zašto je objavila knjigu „Kad se ima kome dati“, zanimljiv, duhovit, katkad polemički, spoj autobiografskih epizoda i vlastitih razmišljanja o umjetnosti i životu.
Redateljima očito nije lako s vama. Knjiga počinje duhovitom epizodom o suprotstavljanju redateljici (očito Nenni Delmestre) da na pogrešan način “modernizira” Čehova...
- Ma to je privid. To je tzv. propitkivanje same sebe. Ha, ha... Mislim da nisam problematična. Nije mi namjera bila nekoga ogovarati i navoditi imena. Imala sam samo potrebu sebe na neki način opravdati zašto nisam Čehova napravila onako kako mislim da je trebalo. Zašto treba prevoditi nekog pisca u suvremeni jezik? To je potpuno nepotrebno jer se oni bave emocijama, ljudskim odnosima, ljubavnim odnosima... Čovjek je čovjek, tako je svejedno komuniciramo li mobitelom ili pismima.
Jesu li se sve epizode iz knjige doista dogodile?
- Sve što piše u knjizi istina je. Međutim, puno sam se puta uhvatila da za nešto, u što sam sto posto sigurna da se dogodilo, shvatim da se nije dogodilo. Čovjek ima neka sjećanja za koja više ne zna jesu li se stvarno dogodila, to je kao neka subjektivna istina. Pitala me jedna moja prijateljica koja je pročitala knjigu je li istina da mi je tata odnio mačku u koferu na aerodrom. Ona je bila zgrožena. Nemrem sad sto posto reći da je to istina, sjećam se da je odnio taj kofer, ali i meni je to nevjerojatno...
U jednoj vam opisanoj epizodi Gibonni zvoni na vrata jer mu je pokvareni automobil zapeo u snijegu, što je u Šovagovićima izazvalo „bijes zbog neprirodnih pojava Dalmatinaca među Zagorcima“...
- Nakon što je napisao „Cesaricu“, Gibonni je odlučio neko vrijeme živjeti u Zagrebu i moja mu je mama, zbog nekih rodbinsko-prijateljskih odnosa, dala tavan u tatinoj garsonijeri. Živio je tamo tri-četiri mjeseca. Ali, stari to pojma nije imao. Znao je da je netko gore, ali nije se u to petljao, nije ni znao tko je Gibonni. I onda se dogodilo to što opisujem.
Proizlazi da je vaš otac bio prilično u svom svijetu. Jeste li li vi i brat Filip mogli dopirati do njega u mjeri u kojoj ste željeli?
- I ja sam o tom razmišljala. Jesmo li mogli ili ne, ne mogu točno reći. Imam osjećaj da sam postala glumica zato da bih se njemu približila. Definitivno je bio u nekom svom svijetu. Deset je godina prošlo otkako je umro, a ja imam sve veću potrebu pisati o njemu. Ima tu još puno materijala, ali ovo je tek druga knjiga.
Nema vas puno u TV serijama i filmovima. Je li to rezultat nekompatibilnosti s ukupnom atmosferom i klimom u poslu iz koje se rodila ova knjiga?
- Pa moguće... ha, ha... Dugo sam se pitala. Da, nema me na televiziji, ali, kada radim onda volim raditi ono oko čega ću imati misliti, veseliti se, svađati... Kao što je bilo u filmu „Što je Iva snimila...“ Tomislava Radića. Ako nije tako, ne da mi se time umarati. A i ne zanima me. Zovu nas često u serije, posebno Despota (glumac Dragan Despot, Anjin muž - op.a.) u sapunice, ali nam djeca govore: „Molim vas nemojte tamo glumiti“. Ne znam kako bi to izgledalo da šest mjeseci snimam nešto na televiziji kad mi je stotinu puta draže u tim terminima sjediti za računalom i pisati ili se baviti nečim što je meni vrijedno. Recimo, čekati Arsena Dedića da mi napiše pjesmu. Ha, ha...
Druga tema s kojom se uspješno parodijski razračunavate potpuno su kontraproduktivne uravnilovke i krajnje birokratska uređenja u sredinama koje bi trebale biti kreativne.
- Taj sam monolog počela pisati s mišlju o biranju ravnatelja na HRT-u, a onda sam otišla na sve jer se svi tako ponašaju. Čini mi se da smo u nekoj paradoksalnoj situaciji. Želimo se širiti, želimo izaći van iz nekih okvira, a zapravo se čahurimo. I to je neki balon koji nikako ne može prsnuti, nego se zapravo ispuhuje. Vrlo čudno. Tak’ se i ja osjećam. Dakle, nije to nešto što ja prezirem, nešto prema čemu imam kritički odnos, nego je to i u meni. Ne znam gdje bismo svi mi trebali ići ako još nismo došli do sebe.
Slovite za rigidnu HDZ-ovku u Vijeću.
- Ha ha... Pa to su neke komične podjele, koje su mi stvarno smiješne i ne bih dalje komentirala.
Kakva je po vama situacija na HRT-u?
- Mislim da bi HRT sve talente i potencijale trebala dobro upregnuti u Dramski i Dokumentarni program. Kad pogledate što se snimalo nekada, a što se snima sada, to je tragična razlika.
Što je sljedeće?
- Nedavno sam ponovno snimila s Radićem film “Kotlovina“, koji je u fazi montaže. Doduše, sada imam malu ulogu. A, drugo, konačno se počinje raditi film Krste Papića „Cvjetni trg“ i to bismo trebali raditi oko Nove godine. Tome se jako veselim jer Despot i ja trebamo glumiti zajedno, što nismo nikada, no još ne znamo koje uloge.
Bojim se da se ( unatoč izboru očevog zvanja kao osobnog životnog izbora ) ova glumica uopće nije približila ni ocu a niti njegovoj glumi. To će joj ostati puki sanak. Dometi A. Šovagović su takvi kakvi jesu - prosječni. Zato i pokušava prijeći u publicističke vode, zato i sjedi u Vijeću HRT-a, umjesto da glumi.