Oproštajni apel Krste Papića u kojem je pozvao Vladu da “vrati filmove našoj djeci”, pročitan jučer na komemoraciji, ponovno je aktualizirao staro pitanje vlasništva nad filmovima snimljenima do 1990. godine. Situacija je sve samo ne lagana iz dva razloga: iz činjenice da su nekadašnje gospodarske i kulturne vrednote završile u rukama privatnika i da je privatizacija u Hrvatskoj provedena s teškim okusom gorčine.
Svi se sjećamo kako je trakavica oko privatizacije Jadran filma trajala godinama jer su u tu tvrtku ugrađeni milijuni radnih sati domaćih filmskih radnika, ali i njihove emocije. S jedne strane, pravnih problema zapravo ne bi trebalo biti: producenti su svugdje u svijetu vlasnici prava na filmove koje produciraju, ista je, uostalom, situacija, s novim hrvatskim filmovima. Sve dok producenti poštuju obveze prema vlasnicima autorskih prava priča je pravno valjana ili bi takva trebala biti. No, postavlja se i pitanje kako tretirati ugovore koje su autori originalno potpisivali u vrijeme kada se o tome nije vodilo računa kao danas, niti su postojali svi oblici eksploatacije filma koji postoje danas. Na primjer, Veljko Bulajić kaže da su u vremenu socijalizma nije puno držalo do toga; da jest on bi samo zbog “Bitke na Neretvi” danas bio (pre)bogat čovjek.
No, očito se činjenica da danas privatna tvrtka JF ima vlasništvo nad glavninom hrvatskih filmskih klasika promatra i u svjetlu njezine današnje tržišne pozicije. O tom svjedoči izjava Hrvoja Hribara, čelnika HAVC-a, institucije od koje se očekuje da krene u raspetljavanje ove pravno zamršene priče:
– HAVC je javno tijelo zaduženo za audio-vizualno područje i utoliko u ovom slučaju može dati svu svoju stručnu i moralnu podršku gesti vlade koja će zaustaviti ovu vrlo rizičnu situaciju. Situacija je rizična ne tek zbog jedne od tisuću nepravednih privatizacija nego zato što je Jadran film poduzeće u teškom poslovnom stanju koje rasprodaje svoje najvrednije da bi podmirilo dugove prema državi. I opravdana je zabrinutost za hrvatsku filmsku baštinu, neprocjenjivo kulturno dobro koje do danas nije od države zaštićeno, pa makar onako kako su zaštićeni dvorci i druge vrednote u privatnom vlasništvu.
Vlasnik JF-a Vinko Grubišić iznosi svoju stranu:
– JF poštuje sva prava prema autorima, postupali smo i postupat ćemo na ruku autorima jer i sam kao autor dobro znam da je velika većina ugovora koji su se potpisivali i koji se dan danas potpisuju nepovoljna za autore. Pojednostavljeno rečeno, redatelji su sretni da dođu u priliku snimati film i, na žalost, potpisuju stvari koje inače ne bi. JF s velikom većinom najuglednijih autora ima kvalitetne i prijateljske odnose, a što se tiče Krste Papića, mi smo mjesecima u kontaktu s njegovim odvjetnikom tražili rješenja i mislim da smo bili na pragu rješenja. Najveće ulaganje JF nakon 1990.-e, gotovo milijun DEM, imao je upravo film Papićev “Kad mrtvi zapjevaju”. To je do danas najveće privatno ulaganje privatnog producenta u domaći film. Kad je o naličju te priče riječ, mi smo već duže izloženi neprincipijelnim pritiscima o kojima u ovim okolnostima još ne bih govorio – zaključuje Grubišić.
S jedne strane razumljiv je stav zajednice, s druge i prava privatnog producenta. Razmrsiti ovaj slučaj, značilo bi moći razmrsiti privatizacijski čvor na široj razini. Što znači puno volje i vremena.
